7.06°C
Kad je postala odgojiteljica, Gordana Tomažin nije ni slutila, koliko to odgovornosti nosi. Išla je za srcem i ostala u poslu cijeli svoj radni vijek. Danas, nakon punih 35 godina rada, s jednakim guštom radi ono što voli. Majka je dvojice sinova i kćeri koja je krenula majčinim stopama. A koliko je zahtjevno biti teta u vrtiću, koliko nosi odgovornosti biti odgojitelj, zašto je odabrala to zanimanje i još mnogo toga rekla nam je teta iz Dječjeg vrtića Tamaris u Vodicama.
- Završila sam Pedagošku akademiju u Beogradu i izabrala sam ovaj poziv, da budem odgojiteljica, prvenstveno jer volim djecu i rad s njima – započela je Gordana Tomažin.
I kako je odabrala poziv da bude odgojiteljica, tako je cijeli svoj dosadašnji radni vijek u tom poslu. Lica "njenih" mališana je prvo što jutrima gleda i kroz dosadašnji rad je ispratila mnoge sretne generacije.
Tolike, da su joj danas neki njeni vrtićanci radne kolege. Teta Goga je u svom radu radila u raznim dobnim skupinama i u svakoj je nastojala nesebično dati svoj obol i pružiti djeci maksimum od sebe. Nije im davala samo ono što su je knjige naučile. Nastojala im je pružiti ljubav, pažnju i toplinu što i danas svakodnevno radi.
- Kada sam se zaposlila bila sam mlada. Htjela sam raditi posao u kojem mogu uživati s djecom i na neki način se igrati – dodaje teta Tomažin.
Ali, vrlo brzo se uspostavilo da biti teta nije baš igra, naprotiv.
- Naš posao nije samo rad s djecom u vrtiću, ono što se vidi kad dođete u vrtić. Svakodnevno imamo pripreme za radni dan, odlazimo na edukacije, radimo s roditeljima, pripremamo dokumentaciju… Uz to imamo veliku odgovornost za male živote koji su nam povjereni, a za obavljati ovaj posao treba puno strpljenja, znanja i ljubavi. Svako dijete nosi svoje različitosti, posebnosti, nosi svoje potrebe. Biti teta u skupini s deset, dvadeset i više djece, voditi računa o svakom malom biću, o svakom osjećaju, to je vrlo zahtjevno i odgovorno - nastavlja teta Goga.
Uz obrazovanje koje je stekla osjećaj za djecu, toplinu, nesebično davanje ljubavi nije pronašla u knjigama. Tražila je i otkrivala, istovremeno spoznajući svu čar, ali i izazov posla kojim se bavi. S tim istim izazovima se i danas susreće, ali joj je puno lakše u odnosu kada je počinjala jer i iskustvo u radu s malim bićima su i nju mnogo čemu naučila. Na početku joj je ipak bilo drugačije.
- Prije su skupine bile puno manje, dok je danas suprotno i vrlo se teško posvetiti pojedinačno djetetu, naučiti ih pravila ponašanja u skupini, okupiti ih u aktivnost, pripremiti za školu, pripremiti za život. Utjecaj tehnologije je neminovan i djeca ne upijaju priče kako su to činila u prošlosti. Ma koliko god se mi odgojiteljice trudile prenositi svoje znanje, drugačije je nego prije. I roditelji su danas zaposleniji, užurbani tempo života udaljava djecu od igre i druženja s vršnjacima. Ali zato smo mi tu da im to prenesemo, da im to usadimo – dodaje za kraj.
I teta Goga im neumorno to usađuje punih 35 godina. Dok radeći odgaja djecu gledajući njihova nasmiješena mala lica, a potom s odmakom od desetak ili dvadeset godina ih susretne na ulici i spozna kako su postali divni ljudi, teti Gogi je srce ko kuća.
Zašto? Jer zna da je i ona satkala dio te divote.
A to je neprocjenjivo.
