19.28°C
Rodom je iz Splita, korijene vuče iz Češke, Božja providnost, kako nam je rekla, dovela ju je u Vodice. Aktivna je u Katoličkim skautima župe Vodice, tek su joj 32 godine. Po zanimanju je profesorica Engleskog jezika, a prvo i osnovno zanimanje joj je biti mama. I to petorice sinova.
- Moje ime znači "milost" i bila je prava Božja milost što je Bog govorio srcima mojih roditelja da se otvore životu. Njima je bilo sasvim dovoljno 3 djece. Ipak, nakon toga rodila se još jedna moja sestra. Mama je rekla da je to maksimum što ona može dati svojom snagom i sposobnostima. Kada sam se rodila ja, na početku rata, to je uistinu bila Božja snaga – predstavila se Ana Skočić.
I zahvaljujući toj snazi put ju je odveo u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Po završetku gimnazije završila je dvopredmetni studij Hrvatskog i Engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Na fakultetu je već bila mama.
- Diplomu prvostupnice stekla sam s jednim sinom u naručju, a obranila diplomski rad trudna s četvrtim sinom – dodaje Skočić.
Mada joj je radni staž u školi jako kratak zapravo nikad nije niti aktivno tražila zaposlenje.
- Jer mi je prioritet bio i jest biti prisutna kod odrastanja naših sinova. To mi je prvo i osnovno zanimanje. Zaposlena sam kao prevoditelj, iako sam trenutno na rodiljnom dopustu. Podučavanje me ispunjava i vjerujem da će doći trenutak u mom životu kad će providonosno moj talent postati potreban da služim drugima i na taj način – nastavlja majka Skočić.
Svoje vrijeme Ana posvećuje djeci, trenutno najviše najmanjem dvomjesečnom Pavlu, kojeg su braća jedva dočekala i donio je u njihov dom potrebnu dozu nježnosti.
Uz Pavla, Ana svakodnevno svu svoju ljubav, brigu i pažnju poklanja i ostaloj četvorici junaka.
Nije joj uvijek lako, ali uz supruga, njenu bolju polovicu, sve je lakše.
- Muž i ja djeci nastojimo prenijeti osjećaj zajedničke odgovornosti za brigu o našem domu, ljubav prema Bogu, Crkvi, prirodi, domovini. Ironično je da prema školi još nismo uspjeli prenijeti osjećaj, iako smo oboje učitelji – dodaje sa smiješkom Skočić.
A običan dan u obitelji Skočić izgleda baš isto ili jako slično kao i kod drugih koji imaju djecu školske i predškolske dobi.
- Buđenje, ustajanje, nagovaranje djece da ustanu, odijevanje, traženje druge čarape, doručak, presvlačenje jer su rukavi mokri od pranja ruku ili je majica opet dobila svoju porciju mlijeka, obuvanje, druga čarapa još nije nađena, uzimamo drugi par, cipele, odlazak u vrtić, školu, predah – nastavlja mama Ana.
Dok su maleni u vrtiću i školi mama Ana ima pune ruke posla.
- Iskrcavanje noćne ture pranja odjeće, stavljanje nove, nalaženje druge čarape kraj umivaonika, vrijeme za jutarnju molitvu, šalicu čaja ili kave pa svakodnevno raščišćavanje kuće od legića i autića – dodaje Skočić.
I tako svaki dan iznova.
Ali uz pomoć supruga Ivana tu su i suprugovi roditelji koji pomažu, posebno u ovom periodu, dok još nisu pohvatali konce i ritam s prinovom.
- Ali ja se ne uznemirujem previše oko toga, zahvalna sam Bogu na podršci koju imamo u Ivanovim roditeljima – dodaje Ana.
Kad se vrate dječaci iz vrtića i škole nastavlja se radost života velike obitelji.
- Od pisanja domaćeg rada gdje redovito netko izgubi živce do vremena večere kad se ritam usporava i smiruje. Razgovor o proteklom danu, molitva i čitanje su naš ritual pred spavanje – nastavlja Skočić.
Njena kuća izgleda baš onako kako bi mogli zamisliti kuću u kojoj živi 5 dječaka s jednom, kako je rekla za sebe, jako nesavršenom mamom.
- Kad imam više vremena izgleda bolje, kad sam jako umorna izgleda gore i to je to. Nema puno filozofije. Nastojimo da dječaci obave svoj dio kućanskih obaveza jer živimo u zajedničkoj kući, a ne u hotelu sa spremačicom. Ja sam mama koja se trudi, to jedino mogu reći kao sigurno točno – rekla je Ana.
A trudi se biti strpljiva, postaviti granice i biti u njima dosljedna, imati razumijevanja, pružiti nježnost i podršku. Dogode se situacije kad joj sav trud padne u vodu i sve se čini promašenim. Ali.
- U takvoj situaciji je nužno poništiti sebe da se dozvoli drugom da raste. Zadovoljna sam svojim životom i ne provodim dane brinući se i strepeći jer znam koji je cilj putovanja. Mislim da je svakome njegov život zahtjevan osim ako ne provodi život udovoljavajući samo sebi i ne smatram da je moj život zahtjevniji od života nekog drugog, samo je drugačiji – dodaje Ana.
Drugačiji da, ali jednako težak vjerojatno kao i većini roditelja onda kada su im djeca bolesna.
- To je onda opsadno stanje. I hvala Bogu na mom mužu, on je moja bolja polovica. Jedan od najboljih ljudi koje znam – dodaje Ana.
A zahvaljujući njemu i pomoći oko djece, Ana uspije uloviti i malo slobodnog vremena za sebe.
- Čitam i istovremeno čitam više knjiga. Osim toga dok nešto radim slušam glazbu ili predavanja ili podcaste – dodaje Ana.
I tako skupi snagu za novi dan.
