Od turizma do slikanja: Priča Jerika Sladoljeva, veterana turizma iz Vodica

Teško da Jerika Sladovljeva možemo opisati samo kao amaterskog slikara, kada iza njega stoji opsežan životopis. Radio je kao lift boy, recepcioner, direktor marketinga, živio u Ljubljani, Vrsaru, Opatiji, sam se školovao, 1997. godine je izdao prvu knjigu „Kamping turizam“.

Proputovao pola svijeta, dobitnik je više nagrada i priznanja, a krasi ga i titula osnivača prvog naturističkog društva.

A uz nebrojeno tema o kojima bi mogli s njim porazgovarati, ovog puta smo izabrali njegovu omiljenu – slikanje.

- Jeriko Sladoljev, rođen 1946. godine u Vodicama (točnije Dulcinu). Obazovanje ekonomiste za specijalizaciju za vanjsku trgovinu i turizam stekao sam na Ekonomskom fakultet u Zagrebu. Ime Jerko kao skraćenicu od Jeriko dobio sam u Istri. Budući da sam prvih par godina morao stalno ispravljati moje prijatelje i poznanike kako se ne zovem Jerko nego Jeriko, prihvatio sam novi “ nadimak“ Jerko. Makar danas svi znaju da sam Jeriko i iz zafrkancije me zovu više u šali nego u zbilji Jeriko. Ne robujem imenima; bitno mi je prijateljstvo, dobre namjere i iskrenost – predstavio se na početku razgovora Jeriko Sladoljev, amaterski slikar.

Njegov životni san je bila Škola likovnih umjetnosti Split za koju se još kao osmoškolac pripremao, ali mu je tada odbijena molba za stipendijom. Odbijenicom u Splitu život ga je odveo u Ljubljanu.
Kist je od tada samo povremeno uzimao u ruke, ali je upijao svijet oko sebe koji će jednom biti pretočen na platno.

- Imao sam dobar osjećaj da je potrebno bilježiti sve ono što sam radio. Skupljao sam materijale, fotografije, memorirao sve - dodaje Sladoljev.

Zahvaljujući takvom upijanju svijeta oko sebe, potpisnik je 15 knjiga, ali i autor 40 slika.

- Slikanje sam zavolio još u osnovnoj školi. Moj ondašnji profesor, a danas i prijatelj Mate Franin Pećarica, me je uputio u neke tajne zanata, ali prije svega mi je ulio stanovito samopouzdanje da imam osjećaj za estetiku, boje i kompoziciju. Kad sam krenuo turističkim putevima zapustio sam kist, ali kako se stara i prva ljubav nikad ne zaboravlja, slikao sam povremeno – dodaje Sladoljev.

Najviše u kritičnim fazama života, baš kako obično umjetnici rade.

- Moji motivi su vezani za more, moj prvi zavičaj i scene koje se najviše mogu povezati sa Mediteranom i scene iz djetinjstva. Vodice, stare Vodice. Za sada bi se moje motive moglo svrstati u figurativnu umjetnost, a mnogi su mi znali reći da sam po izražaju ekspresionista. Kod kuće imam četrdesetak slika; veliki dio sam podijelio i poklonio – nastavlja Sladoljev.

Na ponovno slikanje ga je, natjerala njegova godina, Anka Poljičak Vodanov, na jednom skupu vršnjaka.

- Početkom 2019. godine sam kupio boje, kistove, platna i rekao sad je pravo vrijeme da se vratiš starom hobiju. Tako sam premostio dane u karanteni kada se nije smjelo izlaziti zbog pojave corona virusa. Prvi izazov je bila slika Vodica kod stare škole po motivu kojeg mi je poslala A. Vodanov. Slikanje je bilo vraćanje u djetinjstvo i Vodice evocirajući uspomene jednog vremena koje je nestalo – dodaje Sladoljev.

Uz tu sliku, slikanje starog bunara na Rudinama ga je vratilo jedno stoljeće unatrag.

Mada iza sebe nema ni jednu samostalnu izložbu, sudjelovao je u nekim radničkim izložbama slikarstva u Rivieri Poreč; uglavnom tuš crtežima.

A i u dogovorima je za izložbu u rodnim Vodicama.

- Slike nikad nisam prodavao već sam ih poklanjao. Nisam školovani slikar, a ono što naslikam rezultat je mojeg promatranja izložbi koje sam posjećivao, kompozicija kojih se sjetim iz mladih dana i „krađe“ zanatski tajni od mojih prijatelja slikara, zeta akademskog slikara i umjetnika – smijući se nastavlja Sladoljev.

Ali ponajviše nečeg što nosimo u sebi, a moglo bi se nazvati talent kojeg treba i te kako dosta „ brusiti“. I Sladoljev svoj brusi i brusi.

Trenutno radi na slici s motivom kapelice naslonjene na veliki stari stogodišnji bor napušten uz hridi. Iza njega je panorama oblačnog neba s pokojom trakom sunca - tipična mediteranska idila.
A prvu sliku je naslikao još 1956. godine u tehnici uljane boje. Prikazuje stari bragoč (vrsta drvenog broda) izgubljen u valovima južine koju i danas ima njegov brat u Vodicama. A posebna mu je i slika stare crkve na Okitu koje više nema. Nije se okušavao u drugim tehnikama, te radi uglavnom s uljem i akrilom na platnu. Ali volio bio iskušati i akvarele.

Portreti?

- Slikanje portreta je jako zahtjevno i traži posebnu studiju lica; očiju – dodaje Sladoljev.

Iako zahtjevno imao je dva pokušaja. Portret svoje majke i prijatelja Gušte Barbina.

- Posebno mi je drag portret Gušte jer sam na toj slici ulovio vjerujem dosta dobro i Čorićev toranj – dodaje Jeriko.

Slikanje smatra terapijom, a nit vodilja koje ga vuče za kistom je radoznalost.

- Slikam po osjećaju kojeg mi ulijeva inspiracija, a slikam kao amater kojem je to zaista prava terapija – dodaje Jerko, amaterski slikar.

U životu nikad nije koristio godišnji odmor pa i dandanas radi po nekoliko sati s kćerkom koja vodi Top Camping projekt. A kako ima jako dobru i dragu ženu, koja drži sva četiri kantuna u kući, može se dosta posvetiti hobijima.

- Uglavnom objavljujem stručne članke na našim portalima, regionalnom tisku, čitam i šećem. Volim gledati filmove i po tome sam pravi filmofil; pa ponekad sam na televiziji, ako su dobre teme po cijele dane. Pored slikanja koje mi je svojevrsna terapija i izazov volim klasične kompozitore i glazbu, a posebno uživam u folk muzici – sa smiješkom dodaje Jerko.

Neostvareni san?

- Često sanjam kako jedno cijelo ljeto kampiram na Tijatu u velikom glamping šatoru i slikam rađanje i smiraj sunca, bure i nevere, valove, kamenjar i Vodice iz otočne perspektive. Eto, pusti snovi, koji ako ništa drugo snižavaju krvni tlak i čini naš svakidašnji kruh slađim – zaključio je Jerko, Jeriko.