VODIŠKI TATE Ivan Skočić: 'Djeca se odgajaju maksimalno 5 prvih godina, ostatak žanješ što si posijao'

Kako vam je u 'karanteni'? Kako ste zaokupirali svoj mali tim?

Mi smo od Božića u karanteni jer smo imali sezonu vodenih kozica na početku godine pa seriju bronhitisa i upala i sad kad smo zdravi i u izolaciji djeca se zabavljaju kao i djeca prošlog stoljeća, škaja, zemja, kamenje, traktori, motike, lopate, kokoši, koze, guske, nema kraja.  A kada se ne može u polje zbog vremena, crtaju, škaraju, lipe, slažu, grade, broje, rižu, kuvaju, spremaju, rastiru, skupjaju, uključujemo ih u sve što se radi u kući jer bismo tili da budu koliko je u njihovim mogućnostima samostalni i odgovorni.

Ako im je baš neka nervoza i nikako da se slože, odgledamo nekakav crtani iz kojeg se nešto može i naučit. A navečer gledamo zajedno Superknjigu jer izbacuju nove epizode dok traje karantena, a crtani je uvijek životan i nadahnjujući, to nam je novi običaj i zapravo dođe kao uvod u molitvu pred spavanje kada se svi pomirimo, zahvalimo za sve lijepo i manje lijepo i uputimo svoje molitve Bogu i da prestane koronavirus. 

Razumiju li djeca zašto trebaju biti u kući? Koliko im je to teško?
Naša djeca nisu još u dobi kada bi ih to puno mučilo, osim možda najstarijeg. Njima su već na samim početcima u vrtiću to objašnjavali tako da nisu imali pritužbi. Vidimo na njima da im je neke dane lakše, neke teže. Dok su vani i trče i skaču u prirodi, ne stignu previše misliti na okolnosti, ali sve isto imaju nove riječi u rječniku, kao npr. Civilni stožer, izolacija, karantena i slično.

Na teže dane su malo potišteni, ali još uvijek se lako zaigraju tako da kad se i mi počnemo igrati njihovim igračkama, lakše se opuste i vjeruju da će ipak na koncu biti sve dobro.

Kako se snalazite vi kao vjeroučitelj i razrednik?
Učionicu i školu ništa ne može zamijeniti tako da je ovo vrijeme karantene baš izazov za sve one koji rade u školi, ali i s djecom općenito. On-line nastava, virtualne učionice itd., nekad se spominjalo u znanstvenoj fantastici, a sad je tu, prisutno. U svemu tome se super snalazim premda treba dosta vremena uložiti kako bi učenicima bilo što zanimljivije rješavati zadatke kod kuće a da pritom nema opterećenja za roditelje. Kreativnost, kreativnost, kreativnost!

Trenutno radim kao zamjena u Tisnom i Jezerima te sam ujedno i razrednik šestom razredu. Cijeli otok Murter je u karanteni pa biti vjeroučitelj i razrednik u ovim okolnostima znači biti i puno više od toga. Kroz razne prijedloge pokušavam roditeljima koji su na izmaku snage i kreativnosti dati nove ideje kako djecu animirati da im kod kuće bude što zabavnije i nekako kroz sve te aktivnosti da se obitelj što više drži na okupu, da vrijeme provode u zabavi, opušteno  i da baš budu svi zajedno u ovim danima karantene.

Koje zadatke zadajete svojim učenicima?
Kao vjeroučitelj nastojim učenike držati budne u iščekivanju Uskrsa tako da su im zadatci usmjereni prema tome da čitava obitelj živi vjeru ove dane Velikog tjedna koji je pred nama, a kao razrednik dajem svojim učenicima izazove tako da je prvi tjedni izazov bio da improviziraju kampiranje u kući što je kod nekih učenika baš probudilo kreativnost, a kod roditelja izazvalo oduševljenje. Od ponedjeljka ih čeka novi izazov i tako će biti svaki tjedan do kraja karantene.

Jeste li zadovoljni ovakvom opcijom? Što biste savjetovali roditeljima u ovom kućnom školovanju i radu s djecom?
Škola je ipak škola i učionica je mjesto gdje učenici prime, a učitelji prenesu najviše znanja.  Ova opcija virtualne učionice je trenutno najbolja koju imamo, a da sam zadovoljan, i nisam baš. Fale mi moji učenici, razgovori, igre, predavanja, zabavni satovi… Trenutno sam pred ekranom po cijeli dan, stalno netko zove, postali smo svi informatičari, rješavamo sto problema…

Al na drugu stranu, to nas sve drži budnima i u nekoj akciji. Roditeljima želim poručiti da u ovoj situaciji u kojoj se nažalost nalazimo budu strpljivi. Površno davanje daje površne rezultate! Kao oca i voditelja skauta često me vodi ova molitva vođe skauta koja kaže:
Ako ti usporiš – oni se zaustave.
Ako ti popustiš – oni se vraćaju nazad.
Ako ti sjedneš – oni legnu.
Ako ti sumnjaš – oni očajavaju.
Ako ti kritiziraš – oni razaraju.
Ako ti ideš naprijed – oni te pretječu!
Ako ti daš svoju ruku – oni daju svoju kožu,
Ako ti moliš – oni će biti sveti!

Nedostaje li vam skautizam u ovim trenutcima?
Još više od škole, nedostaju mi moji skauti. Oni su mi nekako kao produžetak obitelji! Susreti, akcije, eko patrole, druženja, palačinke, kampovi, izleti, planinarenja, pustolovina, avantura, Prvić… baš fali! Jer u skautima, tu čovjek pronalazi prijatelje. Za cijeli život. I kad vidim kako skautizam utječe na živote ovih mladih, kako odrastaju u zrele ljude, spremne prihvatiti odgovornost… naravno da mi fale naši susreti te se nadam da će ovo vrijeme karantene proći što prije da možemo i ovo lito uživati na otoku Prviću u našem kampu. 

Živite vjeru na poslu, u obitelji i svojoj župi. Kako to da ste odabrali poziv vjeroučitelja?
Najprije bih rekao da ja nisam svjesno izabrao taj poziv nego da je Bog djelovao preko hrpe događaja u životu i odabrao mene, nedostojnog tog poziva. Bez pretjerivanja. Pokojni don Frane Šimat znao mi je reći da bi ja bio dobar svećenik premda me toliko puta izbacio sa sata vjeronauka u školi. I na kraju sam ga poslušao kao i onaj neki nutarnji poziv koji me je odveo u sjemenište. Nakon srednje škole još sam promišljao o pozivu i na kraju završio teologiju kao laik. 

Koliko vam vjera pomaže u onim malo težim trenutcima? I koliko vam je važna u lijepim?
Vjerujem da slučajnost ne postoji. Bog nas preko događaja u životu odgaja i želi nas nečemu naučiti. Nitko od nas nema križ koji ne može nositi, u to sam uvjeren. Bog, kad mi da neki križ, nije mi ga dao zato što me ne voli ili jer uživa što mi je teško, već mi ga daje da se ponizim i da si priznam da ne mogu ništa bez Njega. Gledam sad ovo vrijeme karantene – nema mise, nema obreda kroz Veliki tjedan, nema  zajedničke župne proslave Uskrsa… Netko može reći da je to katastrofa, užas, kako je to moguće? Ako sve gledam u negativnom svjetlu onda nemam pravo nazivati se vjernikom. Suprotno ovome, karantena mi puno pomaže za moj konkretni susret s Bogom, u zajedničkoj obiteljskoj molitvi, kućnoj liturgiji. I sad tek vidim koliko mi znači sveta misa.

Koliko je teško uskladiti očinstvo i posao? Jeste li još kao mali sanjali o tome da ćete raditi s djecom?
Kad odrastem ja ću biti… astronaut, ili policajac, ili vatrogasac. To je bilo popularno kad sam ja bio mali. Učitelj? I to vjeroučitelj, nema šanse. Ali Bog piše ravno i krivim crtama. Očinstvo i posao vjeroučitelja su jako slični zato što je zadatak i jednome i drugome usaditi dobrotu djeci. Ono što želim za svoju djecu, to prenosim i drugoj djeci, a to je vjernost Bogu, Crkvi i Domovini. Do kraja.

Koji je vaš recept za ljubav i funkcionalni brak?
Jedini recept za ljubav i funkcionalan brak je da se svaki dan odlučimo za ljubav. Ljubiti svoju ženu kakva je i ne pokušavati je mijenjati jer supružnici su križ jedan drugome. Ako gledam kao vjernik Isusa Krista, onda vidim da je on svoj križ nosio do kraja i grlio ga. Pa tko sam ja da ne grlim svoj križ? Ljubav je odluka, a ne osjećaj jer osjećaji su prolazni tako da brak funkcionira samo onda kad sam spreman ljubiti.

Kako započinje i završava vaš dan? Koji vam je najdraži dio dana?
Dan nam inače započinje buđenjem najmlađeg djeteta, a onda ide domino efekt s ostalima. Presvlačenje, doručak… a završava nakon što djecu stavimo na spavanje, lagano opuštanje i dovršavanje svega što nismo mogli napraviti tijekom dana s djecom.

Koje je najčudnije pitanje koje vam je dijete postavilo?
Tata, zašto opet dolazi braco? (Josip)

Kako ste reagirali kad ste saznali da ćete postati otac, a na kraju četverostruki?
Uh, davno je to bilo… Pa sigurno sam bio presretan kad se pojavila ona druga crtica na testu za trudnoću. Bog je uslišao moje molitve.  A to da imamo četvero djece, to je Božji blagoslov jer s djecom Bog daje i pune košare.

Što je za vas znači biti tata?
Odgovornost da osposobiš nekoga za samostalni život i da uvijek bude vjeran Bogu, Crkvi i Domovini!

Kako raspodjeljujete poslove u kući?
Poslovi po kući i sve oko djece je manje-više timski rad. Ne postoje muški i ženski poslovi. Svi smo pod istim krovom i svatko ovisi o ovom drugom tako da sve radimo, koliko je to moguće u dogovoru. Premda, osobno mi je najdraže objesit robu, pomesti, riješiti suđe… I sad kako djeca rastu, i oni isto pomažu u kućnim poslovima.

Koji je najdragocjeniji savjet koji ste dobili o roditeljstvu i odgoju?
Djeca se odgajaju maksimalno 5 prvih godina, ostatak žanješ što si posijao. Dobro koristi svoje vrijeme s djecom, oni uče iz primjera, a ne iz puno riječi.

Što bi ste savjetovali drugim očevima?
Savjetovao bi im samo da pročitaju Poslanicu svetoga Pavla Efežanima. Tamo im sve piše. Sad me baš zanima hoće li tko pročitati 

Imate li vremena za sebe i kako ga provodite?
Što je to vrijeme za sebe? Nešto za jelo? Uz obitelj, posao, skaute, DVD…kome treba vrijeme za sebe? Odmarat ću se kad umrem - tako je govorio sveti don Bosco, pa nekako tome i ja težim.

Sve su mame, ali i tate superheroji. Koje su vaše super moći? 
Moja žena :-)