Posljednji ispraćaj pok. Gušte Juričev Barbina

Također u prilogu ispod galerije pročitajte govor župnika don Franje Glasnovića na sprovodu

Foto: Ivica Bilan

 

Poštovana i ožalošćena obitelji i rodbino na početku izražavam svoju najiskreniju ljudsku i kršćansku sućut. Prenosim i izraze sućuti, prijatelja obitelji, fra Ivana Lelasa sa otoka Krapnja. 

I ako bi trebali uvijek biti svjesni smrtnosti i smrti čovjeka kao sastavnice i stvarnosti svakog ljudskog života, kao i ljudske mudrosti  koja nas iz tog iskustva  na to stalno upućuje i podsjeća, prema onoj molitvenoj iz životne mudrosti: “Život kratak, a smrt stalna Ja joj ne znam dan ni čas“, smrt nas uvijek iznenadi, zatekne, napose kada se dogodi iznenada, u tom trenutku stojeći pred tom činjenicom i iskustvom, svatko od nas se sa žalosti i tugom, teškoćom i boli koje nosimo, doživljavamo i proživljavamo susreće i suočava na svoj način. 

Papa Franjo u jednoj svojoj katehezi govoreći o smrti rekao je „Svaki put kada se suočavamo s vlastitom smrću ili smrću voljene osobe, osjećamo da je naša vjera stavljena na kušnju. Sve naše sumnje i naša krhkost izlaze na vidjelo te se pitamo: ‘Postoji li doista život poslije smrti?’ Ovo mi je pitanje također prije nekoliko dana postavila jedna žena za vrijeme audijencije: ‘Hoću li se susresti sa svojom obitelji?’“

Pred životnim graničnim situacijama: bolesti, patnji i smrti ostajemo nemoćni i zatečeni. Pred tajnom smrti, pred tajnom ljudske patnje, bolesti i gorčine našem se duhu nameću mnoga pitanja. Zašto smrt? Zašto ovaj i ovakav rastanak? Zašto boli?

Jedan život srušen u punini snage, istrgnut iz obitelji, napustio je svoje i ostavio veliku tugu i nenadoknadivu težinu. Zašto sve to? Puno velikih zašto?

Božja nam riječ govori: Nitko od nas niti živi niti umire za sebe samoga. Ako živimo, živimo Gospodinu. Ako umiremo, umiremo za Gospodina. Bilo živi bilo mrtvi, mi smo uvijek njegovi. 
Kad tajnu smrti i boli prihvatimo u svijetlu vjere onda dajemo Bogu nužnu hvalu, a on nama omogućuje veliko razumijevanje i snagu da sve to podnesemo. Jer nismo mi oni koji dajemo život, niti smo mi oni koji ga oduzimamo. Sve naše i sve u nama jest u Božjoj ruci. Zato Job nad smrću svoje djece veli: Gospodin nam je dao život. On kad hoće i kako hoće i oduzima ga. Neka je blagoslovljen Bog.

Premda smo u suzama i u težini i boli ovoga trenutka, moramo snaći snage te iskazati Bogu najveću poslušnost. To je naš obvezni čin ljubavi i povjerenja u njega. Njega koji nam dariva svako dobro. Takav osjećaj nije ni slijepo ni nerazumno, ni usiljeno upuštanje u vlastite misli. Nije to ni pomirljivo prihvaćanje okrutne sudbine, već je to sinovska poslušnost Očevoj volji. Jer, Otac je najviše otac kada nas stavlja na kušnju. To nam potvrđuje i čitava povijest  spasenja. 

Bog je najviše ljubio svoga Sina - Isusa Krista, a i njega je stavio na kušnju i predao za nas kako bismo mi iz njegova križa neprestano dobivali novu snagu iz njegove smrti dobili vječni život.  To najviše možemo doživjeti u ovim svetim danima za nas
I sam Gospodin je bio svjestan da će njegova smrt i rastanak kod njegovih učenika pobuditi žalost i uznemirenost pa nam po svojoj riječi u evanđelju daje utjehu: Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne plaši, vjerujte u Boga i u mene vjerujte u kući Oca mojega ima mnogo stanova. Idem pripraviti vam mjesto. 

Krist Gospodin, svojim rođenjem, po svojoj muci, smrti na križu i uskrsnuću otvorio nam je put k Ocu, pripravio vječne stanove u kući Očevoj, da možemo poslije smrti doći k njemu, tamo gdje ljudsko oko nije vidjelo, ljudsko uho nije čulo, niti ljudsko srce osjetilo, to je on pripravio onima koji se pouzdaju u njegovu volju i njega ljube. 

I ako se danas rastajemo po smrti od dragog nam brata Gušte i njegovo tijelo predajemo zemlji, ono što je sigurno, pa i sama smrt nam to ne može uzeti, ono što uvijek ostaje i ono što je nepropadljivo i vječno, po čemu će svaki od nas i biti zapamćen i vrednovan i na zemlji i pred Božjim licem - jesu dobročinstva i ljubav koja smo darivali drugima.

Za vjeru koju nam je svjedočio, sva dobročinstva i ljubav koju nam je naš pokojni brat iskazao i darovao, napose danujući  se svojoj obitelji i najmilijima  te onim ljudima koje je susretao na životnom putu, kao i za sve što je od svoje obitelji u dobročinstvima i ljubavi primio,  danas Gospodinu iskazujemo zahvalnost, pouzdajući se u njegovo veliko milosrđe, moleći nagradu vječnog života i oproštenje grijeha ako su koji još na njemu ostali. 
Raspetom i Uskrslom Gospodinu Spasitelju Isusu Kristu, čiju muku, smrt i uskrnuće za naše spasenje slavimo,  preporučimo našega brata s nadom i vjerom da će ga primiti u nebesko kraljevstvo, u vječne stanove, prostranstva svjetlosti i mira, gdje više neće biti ni boli ni suza ni jauka. 

Dragi Gušte, ti si svoj život završio na zemlji u danima Velikoga i svetoga tjedna za nas, kada slavimo Kristov prijelaz iz smrti u život.

Kao kršćani vjerujemo da je za nas smrt prijelaz iz ovozemaljskoga u nebesko  i „novo rođenje za nebo“.  Počivaj u Božjem miru  do našeg ponovnog susreta s Tobom u vječnoj radosti nebeskog kraljevstva. Amen