„Cili život živim tu“: „Dvi riči“ Ivice Bilana povodom blagdana Svete Jeline i Dana našeg mista

Koju godinu kasnije u zagrebački boćarski klub „Zrinjevac“ doša je dvadesetogodišnji Dean Arambaša. Odlično je igra i nogomet, pikado, bilijar, tenis,… Na poziv Ante Ledića, alfe i omege hrvatskog boćanja, doša je u Zagreb i pred njim je bila svjetska karijera. Da je osta u Zagrebu, uvjeren san, posta bi najbolji boćar na svitu. Ali, nije… Nije osta u Zagrebu. I Ivanu i Deana srce je vuklo doma. U Selo. Oboje su mi rekli da nisu mogli zamisliti život izvan Vodic. Svjesno su se zbog jubavi prema njima odrekli svih blagodati koje bi im donila karijera uspješnih sportaša.

Prije uru vrimena čuja san na televizji pismu „Zemlja dide mog“. Pismu koju inače piva Meri Cetinić ovog puta otpivala je Antonella Nalis. Slušajući je, pogotovo dio teksta u kojem ona piva „cili život živim tu“, osjetija san potrebu da napišen „dvi riči“ povodom blagdana Svete Jeline i Dana našeg mista.

Tekst, koji neće biti dug, započeja san pričom o Ivani i Deanu jer mi je njihov slučaj najbolja potvrda o jubavi prema svome mistu, jubavi koja ponekad izgleda i „suludo“. Znan ja dobro da ostanak u rodnom kraju nije jedini način da dokažeš koliko voliš svoje misto. Znan to i po svojoj rodbini koja živi u Zagrebu, a i po brojnim drugim Vodičanima koji žive diljem ciloga svita. Svi su oni neizlječivi „ovisnici“ o Vodicama. Vidin to i po tome koliko aktivno prate portal Info Vodice i facebook grupe „Vodice u srcu i duši“ i „Vodičanke i Vodičani“. 

Da ne živimo u novoj „normalnosti“ imali bismo procesiju na blagdan Svete Jeline. Od Starog groblja do mjesne crkve. Zadnjih misec i nešto više dana, gotovo svakodnevno kroz prozor knjižnice vidin don Franju kako odlazi do crkve na Starom groblju i provjerava kako napreduju radovi na njoj. Na povratku obavezno „raportira“ o zatečenom. Jako je sritan što je crkva dobila svoj prvobitni izvanjski izgled. Skinuta je fasada sa njenih zidova i sada je ponovno kamena. Uvjerija san se u to i sam za svojih večernjih đireva oko „Punte“. Dođen do željeznih vrata i „bacin“ oko…

Sa posebnim štovanjem i emocijama promatran i crkvu i sve oko nje. Cilo to Staro groblje (koristin veliko slovo u riči „staro“ sa velikin guštom i poštovanjem) meni je predivno. Budi u meni i uspomenu na brojne pretke koji su tamo pokopani, ali i na neke nezaboravne kulturne događaje održane tamo osamdestih godina prošlog stoljeća. U periodu kad je vodiški „ministar“ kulture bija Pere Pelajić. Sarajevska „Audicija“, zagrebački „Histrioni“, Gaby i Arsen,… 

Jednom tjedno navečer bacin i đir do Srime. U društvu sa Franom Skočićem. On je puno više od mene vezan uz „gornji“ đir. Hangar, Lovetovo i Srimu ima u malomu prstu. Meni su to Punta, Borik, Minigolf, Borovo, Plava plaža, Vićevica i Prvinska riva. Što ne znači da mi nije drag svaki, ama baš svaki kutak ovog našeg mista, uključujući i pripadajuća im poja (mater mi je i rođena u jednom od njih, na Rocinom stanu).

Kad san u srimarskom điru, šetnja mi prolazi uz razgovor sa Franom koji mi nametne i jedan brži hod. E, ali kad san u svom kraju, i kad nakon kruga oko Punte  krenem od Stare škole prema Prvinskoj rivi, iskoristin tu šetnju i za promišljanje o koječemu. Ipak, inspiriran lipotom šetnice i krajolika kojim prolazin, najčešće razmišljan o svom Selu, o Vodicama. I bez obzira šta san istim putem proša nekoliko iljada puta, uvik iznova zaključin da ne bi tija živiti nigdi drugdi.

I, mada san zbog toga, poput Ivane i Deana, sebe vjerojatno „zakinija“ za neke stvari u životu, mislin da mi nije ža. Jer, vračajući se nakon đira doma, prolazin na drage mi  Fabove, Tabarinove, Giline, Sučeve, Kunjkine, Uškove, Lešine, Gojkove, … dođen do Suskovih kuća i zaključin : to je to! I tako, „cili život živin tu, ko u nekom plavom snu, vo je misto dida mog i oca mog, zauvik ostajen u njemu…“. 

Sritan vam Dan našeg Sela!

Čestitke svim dobitnicima Nagrada Grada Vodica!

Tekst napisao: Ivica Bilan