U sjećanje na Vladimira Lasana Zorobabela

 U tom tekstu kojeg nisam napisa, ima sam namjeru kroz priču o Vinku, mom dragom susjedu, ispričati nešto i o Mili Talijaševu, Vodičaninu koji je živija u Sloveniji, a koji je pomoga čak osamdesetorici mladića iz svog rodnog mista da u Ljubljani izbruse konobarski zanat.

Zna sam da ih je bilo puno, a Blagodar Španja, njegov nećak, mi je reka da ih je bilo točno toliko. Mario Roca Velimirov bija je zadnji od tih osamdeset. Tu informaciju sam dobija od Slavka Sladoljeva – Piće.

A među prvima koji su uz šjor Milinu pomoć sticali konobarsku titulu u Deželi bili su Gušte Barbin i Vinko Gržogalo. Kako taj tekst nisam napisa, nisam uspija ni predložiti da se Mili Talijaševu posthumno dodijeli  Nagrada za životno djelo. Nedavno me svojim tekstom, objavljenim na facebook stranici Vodice u srcu i duši, preduhitrija šjor Jerko Sladoljev. I baš sam mu zahvalan na tome jer je to što ga se i on sitija potvrda mojeg mišljenja da Mile Talijašev zaslužuje svoje „misto“ među zaslužnim Vodičanima.

U tekstu o Vinku ima sam namjeru napisati koju besidu i o jednom čoviku kojeg je redovito posjećiva.  Zbog igranja trešete i briškule. A Vinko je bija majstor tih igara. Velemajstor. U tandemu sa Tomyjem Bumbinim redovito je igra finala turnira u kartama. Više puta su taj turnir i osvajali. Stariji Vodičani znaju da je Kozara bila misto di su se igrale karte. Restoran Kozara.

U njemu su se odvijala i nekakva drugačija događanja, plesnjaci primjerice, ali ipak, prva asocijacija na Kozaru bila je briškula. Kako je na mistu tog restorana sada nešto sasvim drugo, valjalo je pronaći neke druge štacije za igranje karata. Pogotovo otkad više ne postoji ni naša stara legendarna balotana uz koju se znalo i zakartati.

Koliko znam, postoji nekoliko takvih štacija u obiteljskim kućama. Jedna od tih, a baš nju je posjećiva Vinko Grozni, je kuća Vlade Lasana – Đukina. Smještena je u Bruncu. Negdi po sredini Brunca. U jednom dilu avlije nalazi se balotana, a pored nje veranda na kojoj su se odigrale iljade, ma i stotinu iljada partija briškule i trešete. Bilo je kod Vlade i svađe, a di je nema kad se igraju karte, ali i puno smija i pisme.

Vlade kao konobar u Kozari

Znam to jako dobro jer je i moj otac Pere tamo redovito odlazija. Nacrta bi se kod kuma Vlade svakoga dana u četiri ure popodne. I ko zna koliko njih je to unatrag zadnjih tridesetak godina uobičajilo. Iz generacije moga oca i Vlade, a oni su vršnjaci i kumovi, u Brunac su odlazili i Joso Pipićev, Joško Čunčilov, Tode, Bekić, Stipe Lončarev, Šime Pulentašev, Lešo, Vladin brat Joso, Boys, Vinko Pipić pa od nešto mlađih Dragi Kvasinar, Mijo, Rade Pipić, Gorki Šubašin, braća Tumporovi, braća Šainovi, njihov otac Stanko, Čele, Đuza, Blagodar, Tomy, Bore Fabov, Kikle, Apaša, Bufi, Kike Srdarev,…  

Moga bi ih još dugo nabrajati. I svi su oni obožavali Vladu. Neki bi ga često i jutili, Vladu inače nije i nije bilo teško izbaciti iz takta, ali su ga ipak svi puno volili. I Mijo Fržopov je tamo redovit gost. Ma kakav gost! Siguran sam da se Mijo tamo osjeća ko doma. A on je Vladu najviše volija zafrkavati. Na stotine puta bi izveja neki škerac samo da mu malo „digne“ tlak. I diga bi ga na dvista, ali bi se Vlade uvik brzo oladija i ne bi mu zamirija. 

Jutros je u četiri ure u Bruncu zazvonija telefon. Iz šibenske bolnice javili su da je Vladi stalo srce. Ostalo je bez akuže i pridalo se. Sin Ive jučer ga je odveja  u bolnicu zbog natečenih nogu. Iako Vlade ima  puno godina ipak je sve nas koji smo ga poznavali ta vijest zatekla.

Koji dan će stolovi u Bruncu mirovati. I balotaški zjog. I veliki hajdukov grb koji krasi jedan od zidova u avliji pitat će se di je Vlade. A Vlade je bija jedan od najstarijih vodiških konobara. On i brat Joso konobarili su i na čuvenim plesnjacima na Ćorićevu gumnu, na mistu di su danas veliki spomenik i amfiteatar na kojemu se liti odvija glazbeni programi. Posluživa je on na brodu Galeb i Josipa Broza u vrime dok je služija vojsku u mornarici. 

Kumovi Pere i Vlade

Rođen je 1937. godine. Mater Mare i otac Nikola zvani Priša imali su osim njega  i  Josu i kćer Miru. Veliki hajdukovac Vlade u braku sa svojom voljenom Rozikom dobija je sinove Ivu i Josu. Cili svoj život družija se sa tacnom. Bez nje nije moga ni po starije dane. Uživa je u dočekivanju i posluživanju balotaša i kartaša. Baš to ga je i (o)držalo puno duže nego šta se moglo očekivati s obzirom na njegove dugogodišnje zdravstvene probleme sa tlakom i cukrom. 

Kad bi sad počeja pisati o povezanosti njegove obitelji sa Hajdukom nikad ne bi završija. Još kad bi u tu priču ubacija i Joška Čunčilova starijeg. Joško će puno tugovati za njim. Zato ću napisati samo to da je Vladina hajdukova zastava otišla prije sedam godina sa mojim ocem na drugi svit. I na taj način su kumovi vječno ostali povezani. 

Vladu ćemo ispratiti u petak. U ime svih mještana, a posebice svih onih koji su pohodili njegovu avliju u Bruncu, izražavam iskrenu sućut sinovima Ivi i Josi, nevistama Rajki i Marijani, unukama Rozmari i Katarini te  unucima Filipu i Niki.
Hajduk živi vječno!

P.S. Siguran sam da je zbog Vladine smrti posebno tužan Giuseppe Simić – Đuza. Njegova privrženost našemu mistu, u koje je doselija ko dite, i odanost ljudima poput Vlade, posebna je priča. Stoga ću je jednom zgodom s posebnim guštom  obraditi.