19.83°C
Članica taekwondo i kickboxing kluba Hrvatski branitelj dragovoljac Beata Ivas jedina je osvajačica zlata za hrvatsku reprezentaciju na Europskom prvenstvu u Tradicionalnom ITF Taekwon-Dou u Poreču u kategoriji do 40 kilograma. Iz istog kluba uz nju su se natjecali Dino Ivas koji je osvojio broncu i Marino Storić koji je ostao bez odličja. Vodičani su im pripremili emotivan doček, a Beata je za Infovodice ispričala priču o svojoj ljubavi prema ovom sportu.
- Kad sam imala četiri godine sestra i ja smo na televiziji gledale film Rocky. Svidjelo nam se što smo vidjele i željele smo to probati. Ona je imala dovoljno godina za upis, a ja sam sa svoje četiri godine bila još premala. No, pustili su me da na početku malo trčkaram uz nju. Uživala sam i željno iščekivala svaki trening – priča nam 12-godišnja Beata Ivas, koja je uz ovaj sport trenirala i plivanje, ples te odlazila na satove gitare.
Sa svoje četiri godine bila je i ostala jedna od najmlađih članica u povijesti vodičkog kluba Hrvatski branitelj dragovoljac. Tijekom devet godina treniranja kaže, medaljama nema broja. Sa svojim sestrama Kijarom i Ninom ukupno je osvojila preko 150 medalja (uglavnom zlatnih) i punu kutiju pohvalnica i priznanja. Njen talent je prepoznat te je početkom godine nakon odrađenih selekcijskih treninga pod punom snagom pozvana u reprezentaciju.
- Iako sam roditeljima rekla da neću ići jer sam se bojala da neću upasti, na kraju sam bila jako ponosna na sebe. Također, na prvom treningu imala sam nabijen prst, a na drugom problem s nogom. Nakon toga uslijedila je zaraza koronavirusom što mi je i dobro došlo jer sam uspjela dovoljno odmoriti nogu. Na Europskom prvenstvu je bilo dosta država i natjecatelja. Imala sam tri borbe, a za zlato sam se borila protiv Bugarke. Bugari su uz Čehe, Grke i Ruse najjači u ovom sportu. Meč traje ukupno 4 minute – minutu i pol traje borba nakon čega imamo minutu pauze, a zatim ponovno minutu i pol borbe. Svašta mi tada prolazi kroz glavu. Nekada vrijeme prođe za tren, a nekada jako sporo... sve ovisi u suparnici i koliko ćemo se međusobno izmoriti.
Prije nego što zakorači na tartan, duboko udahne i izdahne, pozdravi trenera i krene.
- Uvijek dam sve od sebe, a posebna je čast bila natjecati se za reprezentaciju. Inače, bude tu udaraca i krvi iz nosa. U prvoj borbi na Europskom prvenstvu u zadnjoj sekundi dobila sam udarac šakom u nos, oči su mi se napunile suzama, jako je peklo. Inače, rekla bih da je ovo jedan od plemenitijih borilačkih sportova, nema direktnih udaraca u kosti jer za to dobiješ kazneni bod. Ukoliko mi se to i dogodi, na trenutak izbije zrak i nastavim dalje.
Kaže, zeznuto je kada dobiješ udarac petom, onda ostaju modrice. No, Beati zbog specifičnog rada nogom teško tko može prići.
- Najveća motivacija su mi treneri Antonio i Andrea Ivas te moja obitelj. Puno je lakše uz njihovu potporu koju mi pružaju i sretna sam što me s tribina prate na baš svakom natjecanju. Sjećam se i svog prvog natjecanja koje se održalo u Karlovcu, kada sam osvojila svoju prvu srebrnu medalju. Svi natjecatelji su bili stariji i veći od mene. Otac nije mogao mirno sjediti te mi je po tribinama tražio prikladnu suparnicu moje dobi od 3, 4 godine koja mi je zatim postala prijateljica.
Sjetila se Beata i posljednjeg Državnog prvenstva u kojem su i ona i sestra osvojile prvo mjesto – Beata u kategoriji do 40 kilograma, a 9-godišnja Nina u kategoriji do 32 kilograma.
- Noć prije spavale smo zajedno u sobi kako bi se utješile i razgovorom pripremile za mečeve. Nina mi je kazala da će nas pribiti, rekla sam joj – pa dobro, desi se. Prislonjenim prstićem obećale smo si da ćemo jedna za drugu osvojiti zlato i – uspjele!
Beata je učenica šestog razreda te iako je gradivo u školi sve opsežnije, uspješno izvršava sve obveze. Zahvalna je na razumijevanju nastavnika zbog povremenih izostanaka, ali i zbog podrške svojih prijatelja iz razreda koji su je i dočekali pri povratku iz Poreča. Iako joj treninzi ponekad znaju biti teški, nikada joj nisu naporni. Na pitanje: 'Bećo, kako se vidiš dalje?', spremno odgovara: 'Kao prvakinja svijeta'.
- Trudit ću se i dalje, kao do sada. Osjećam ovaj sport u sebi. Još kao mala, na svojim početničkim treninzima dok sam jedva poznavala slova, napisala sam na papir 'Ja sam Beata Ivas i ja ću biti prvakinja svijeta'. Slova su pomalo nespretno i naopako napisana, ali želja je ostala ista – otkrila nam je na kraju Beata.
Na putu ka ostvarenju svojih snova prati je čitava obitelj kojoj je sport zapisan u krvi. Uz sestre Ninu i Kijaru, mama Ivana je atletičarka, a otac jedan od hrvatskih 'Iron Mana'. Oni su u devet godina propustili tek dva turnira. Kažu, posebno im je uzbuđenje gledati kćerke u ringu, hvata ih nervoza, boli ih svaki udarac.
- Drhćem kao prut svaki put dok ne vidim njihove suparnice. Važno je da djeca zavole sport te nikad ne bih dozvolio da se netko na njima iživljava, ali i obrnuto. Za ovo prvenstvo smo živjeli, a svojim odličjem klubu je donijela najveći uspjeh u zadnjih više od 10 godina. Nadamo se da će ovaj uspjeh donijeti i dobrobiti za dvoranu na Račicama u kojoj treniraju, koja prokišnjava za vrijeme jačih pljuskova i ne može se zagrijati kad je temperatura oko nule. No, i u takvim situacijama, ali i za vrijeme zatvaranja dvorana zbog pandemije, treneri uvijek nađu rješenje. I ovim putem, hvala im na svemu - naglasio je otac Tomislav Mede Ivas, koji je od uzbuđenja pred Beatin nastup zeznuo nogu te ju dočekao na štakama.
