Prvih godina rukomet se igrao na Poljani (Vodičani je zovu i Obala). Tek godinama kasnije dobila je asfalt. Iz današnje perspektive to je teško razumljivo i zamislivo, ali u ono doba igranje rukometa i nogometa na zemljanoj podlozi bilo je nešto najnormalnije. 

Čitajući knjigu profesora Engelsa Alfireva, napisanu prije petnaestak godina povodom „50 godina rukometa u Vodicama i 45 godina postojanja rukometnog kluba“, saznao sam da gotovo i nema nekog tko je rođen u Vodicama četrdesetih i pedesetih godina, a da se barem zakratko nije družio s rukometnom loptom.

Ne mislim pri tome samo na vodičke mladiće nego i na brojne djevojke i žene. U to vrijeme mnogi mladi bavili su se s više različitih sportova. To pogotovo važi za muškarce. Većina onih koji su igrali rukomet igrali su i nogomet. Zato ponekad znaju zbuniti fotografije na kojima su i nogometni i rukometni sastavi  gotovo identični. 

Što se fotografija naših rukometašica i rukometaša tiče, ako ih želite pogledati okupljene na jednom mjestu, svakako pronađite put do već spomenute knjige profesora Alfireva. Preporučio bih je svakom zaljubljeniku u vodički sport. Osim brojnih fotografija i podataka o rukometnom klubu, ali i općenito sportu u Vodicama, iz nje je vidljiv i trud entuzijasta koji su se trudili da organizirano bavljenje sportom zaživi u našem mjestu. 

Danas u Vodicama postoje klubovi iz svih mogućih sportova. Od biciklističkih do borilačkih. Neki od njih su ponajbolji u Hrvatskoj, a njihovi članovi redovito osvajaju medalje. I to je lijepo i pohvalno. Ipak, kad ja razmišljam o tome koji sport je u Vodicama ostavio najviše traga onda uvijek dođem do zaključka da je to rukomet. U jednoj fazi i ženski, ali tu ponajprije mislim na muški rukomet sedamdesetih i u prvoj polovici osamdesetih godina. Iako sam puno više povezan s nogometom i tenisom, vodički rukomet u spomenutom razdoblju sinonim mi je za kvalitetu i uspjeh.

Najdraži sportski događaj zauvijek će mi biti Goranovo pokoravanje vimbldonske trave, ali postoji i jedan događaj iz vodičke sportske povijesti kojeg nikad neću zaboraviti. Mada sam tada imao svega jedanaest godina i ne bi se toga ni trebao dobro sjećati, jedna rukometna utakmica iz  1977. godine urezala mi se u pamćenje za sva vremena. Vodička „Olimpija“ ugostila je 13. travnja te godine bjelovarski „Partizan“. Bila je to utakmica finala Kupa Hrvatske, a naši momci u njoj su snage odmjerili sa najboljom svjetskom rukometnom ekipom.

Danas bjelovarski rukomet ima tek prosječnog prvoligaša, ali u ono doba „Partizan“ je bio ono što je zadnjih desetak godina Barcelona u nogometu. Rukometni gigant. Utakmica se igrala u nezaboravnoj atmosferi. Možda pretjerujem, ali rekao bih da se cijelo „Selo“ natiskalo na tribinama. Igralo se na najljepšem sportskom kompleksu u bivšoj državi, na Hangaru. Naše momke je u toj utakmici s klupe vodio Šibenčanin Josip Drenski.

Gosti su i na Hangaru dokazali da im nema premca na svim mogućim rukometnim paralelama i meridijanima.  Pobijedili su rezultatom 36:15. Bez obzira na to, nismo bili razočarani. Bio je to dan kojem je predodređeno da ostane u lijepom sjećanju.

Za razliku od jedne druge utakmice koja se igrala tih godina. Bila je to utakmica protiv „Dubrovnika“, a odlučivala je o pobjedniku Regionalne lige Jug i plasmanu u viši rang natjecanja. O njoj neću puno. Napisat ću još samo „suci, ah ti suci…“.

Žao mi je što već duži niz godina ne postoji i ženska sekcija u našem rukometnom klubu. Nadam se da će se to uskoro promijeniti. Jer, bilo je i ima puno talentiranih cura za taj sport. Danas su aktivne jedino veteranke koje nastupaju na nekoliko turnira godišnje.

Među ostalim i na turniru koji se organizira u spomen na Antu Mihića-Bogdu, prerano preminulog igrača „Olimpije“. Osim tog turnira, klub  organizira i turnir za djecu koji je posvećen Ratku Latinu, još jednoj klupskoj legendi. Oba turnira organiziraju se na visokoj razini i predstavljaju ponajbolje turnire u državi. 

Aktualno vodstvo kluba, na čelu s predsjednikom  Danijelom Reljićem koji je na toj funkciji naslijedio Marija Petrovića, trudi se stvoriti što bolje uvjete za mlade igrače kojih je sve više. Uz trenere koji su u klubu već duži niz godina, tu prvenstveno mislim na Ervina Vučka, angažiran je i Zoran Mikulić, proslavljeni hrvatski reprezentativac i osvajač zlatne olimpijske medalje u Atlanti.

Zalog je to za dobru budućnost kluba. Što se predsjednika Reljića tiče, iz „prve ruke“ znam koliko je odlučan da svojim angažmanom doprinese boljem sutra vodičkog rukometa. Rukomet se „udomaćio“ u njegovoj obitelji. Sinovi ga treniraju, a on i supruga Anđela u potpunosti su mu posvećeni. U doslovnom smislu postali su obitelj koja se zaljubila u taj sport. 

Mogao bih sad nabrajati još puno ljudi koji su zadužili vodički rukomet, pogotovo onih iz prošlosti  koji više nisu sa nama. Puno je „ovisnika i ovisnica“ o rukometu u Vodicama. Sa nekima sam okružen i na poslu u Gradskoj knjižnici Vodice. Kad naša reprezentacija igra važne utakmice u zraku je, blago rečeno, primjetna pojačana napetost.  To ponajviše vrijedi za utakmice protiv Francuza. 

U trenucima dok završavam ovaj tekst, inače napisan na inicijativu Milana Fržopa, poznatijeg po obiteljskoj prodivci „Kokošini“, gospođa Anka Crljenak, rođena Bosotin (Kekina), kaže mi :“mi smo svi igrali rukomet, prvo na Poljani, a poslije i na Hangaru. Klub se u to vrijeme zvao „Radnik““.

Njenim riječima završit ću ovaj kratki osvrt napisan povodom šezdeset godina od početka organiziranog igranja rukometa u Vodicama. Onima koji žele saznati puno više pojedinosti o klubu koji se od pretprošle godine zove RK „Vodice“ još jednom preporučujem da potraže knjigu profesora Engelsa Alfireva. Imamo je i na policama u Gradskoj knjižnici. 

P.S. Nadam se da će uskoro doći do popuštanja epidemioloških mjera i da ćemo sa tribina biti u prilici uživo davati podršku svim vodičkim sportašima.

Fotografije su iz Engelsove knjige "50 godina rukometa u Vodicama i 45 godina rukometnog kluba".