Procesija uoči Gospe od Karmela

„Čuješ li, sinko, kako Okit govori!?“ - Gospe Karmelska, moli za nas!

Ocjeni sadržaj
(16 glasova)

U božićnom broju Glasa koncila, objavljenom krajem prosinca 2018. godine, pronalazimo i intervju novinara Darka Grdena sa don Josipom Mužićem u kojem njih dvojica razgovaraju o svećenikovoj knjizi „Božićno čudo na Okitu“. U uvodu tog intervjua novinar Grden piše: „Pokraj Vodica nalazi se brdo Okit, a na njemu kapela posvećena Majci Božjoj Karmelskoj. Preko puta te kapele bilo je drvo klena koje se račvalo u tri velike grane. Jedna od njih rasla je točno prema crkvi. A sam izvanredni fenomen neka bude opisan riječima jednoga od prvih opisa te pojave, koji je ostavio dr. fra Ante Crnica (1892. – 1969.): »Po prilici od g. 1880. na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 u noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona, počela bi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, t.j. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istoga stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu, bila zima ne znam kako blaga i oštra.“

Prije prvog postavljenog pitanja, novinar Grden napisao je i ovo: „Nedavno je u sjedištu Matice hrvatske u Zagrebu predstavljena knjiga naslova koji neupućenomu ne otkriva baš mnogo: »Božićno čudo na Okitu«. Svašta, naime, danas prolazi pod »božićno čudo«, a ni znanje o tome što je i gdje je Okit nije nešto što se podrazumijeva. No oni koji su nazočili predstavljanju ne samo da su doznali nešto novo što je vrijedno znati, nego su, stječe se dojam, izišli iz dvorane nešto drugačiji nego što su u nju ušli, nešto bliži pravomu Božiću. Knjigu je napisao dr. Josip Mužić, docent filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.“

Započeo sam ovaj tekst citirajući novinara koji do spomenutog predavanja u Matici hrvatskoj vjerojatno nije ni znao za postojanje brda koje nama Vodičanima toliko puno znači. Drago mi je da su slušajući profesora Mužića i neki drugi saznali za naše svetište i neobičnu „pojav“ koja se događala u (pred)božićnoj noći na Okitu. Prije nego što je počeo pisati ovu, don Josip je imao namjeru napisati knjigu u kojoj će obuhvatiti sva čuda vezana uz brojna svetišta diljem Hrvatske i susjednih zemalja iz nekoć zajedničke države. No, kad je uz pomoć nekolicine Vodičana koji su ga „uveli“ u priču zvanu „Okit, Badnjak i klen“, podastirajući mu puno vrijednih podataka, dokumenata i predanja, shvatio da bi bilo šteta sve to ne objaviti, odlučio je Okitu posvetiti zasebnu knjigu.

I tako je kroz samo nekoliko mjeseci nastala ova odlična i za štovatelje Majke Božje Karmelske posebno vrijedna knjiga. Veseli me činjenica da je većina vrijednih dokumenata na don Josipovu adresu upućena iz Gradske knjižnice Vodice. To je zasluga našeg volontera Dinka Križana Vučka koji nas je povezao sa don Josipom i koji je marljivo prikupljao sve te dokumente. Velike zasluge za izdanje ove knjige idu i na adrese Josipa Mateše-Jole, obitelji pokojnog Josipa Šprljana-Lajka, Vladimira Juričeva-Police i Tonča Juričeva-Grgina koji je don Josipovu knjigu obogatio fotografijama.

I nakon što je napisao i objavio ovu knjigu, don Josip je nastavio redovito u božićno vrijeme  dolaziti na Okit. Sa sobom dovodi i svoje župljane iz Splita. Dođu autobusom do Vodica, a onda se pješice upute ka Okitu. Ovo pišem u trenucima dok traje procesija od župne crkve do Srca Isusova. Paralelno s pisanjem pratim je u prijenosu uživo portala Info Vodice. Drago mi je što u  procesiji osim „fetivih“ Vodičana vidim i puno onih koji su u Vodice doselili iz raznih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Očito je da i njima Gospe od Karmela prirasla k srcu. Žao mi je što ne znam gdje je video snimka prve procesije do Okita koja se održala 1991. godine, a koju smo kamerama pratili mi s Televizije Vodice. Baš bih rado opet vidio kadar u kojem dominiraju bose noge Tonke Fržop. Baba Tonka na jednoj nozi imala je samo četiri prsta. To će mi zauvijek ostati u sjećanju.

Znam neke osobe koje ne mogu a da svakodnevno ne pohode na Okit. Uvjereni su, a ja im to vjerujem, da im to puno pomaže u životu. Ja sam posljednje dvije novogodišnje noći proveo tamo. I to je posebno iskustvo. Bude jako hladno, bura ulazi u kosti, ali, vjerujte,  sve to vrijedi istrpiti za osjećaj koji imate u tim trenucima.

Kad razmišljam o sutrašnjem danu, u sjećanje mi dođu i mnogi koji su otišli s ovog svijeta, eto, već spomenuta Tonka, ali i brojni drugi koje uvijek imam pred očima kad razmišljam o Okitu i Gospi od Karmela. I moja mater Imelda je među tim osobama. Njeni Rocini posebno su veliki štovatelji Gospe. Za nekog tko se poput moje matere rodio u polju, na Rocinom stanu, bilo bi i čudno da nije toliko privržen svetištu koje dominira njime.

I, na kraju, ponovit ću riječi Ante Ivasa, oca biskupa u miru, a i njih su zabilježile kamere Televizije Vodice: „Čuješ li, sinko, kako Okit govori!?“

Gospe Karmelska, moli za nas! 

Piše: Ivica Bilan

 

Poslijednja izmjena dana Četvrtak, 15 Srpanj 2021 21:27
djelomob1.jpg