Obraćanje Don Franje Glasnovića: U ljubavi, za dostojanstvo i odgovornu slobodu svih

Dragi sumještani, braćo i sestre u Kristu, i svi vi ljudi dobre volje,

Svi mi, razmišljamo i pitamo se u ovom trenutku, vremenu i situaciji u kojoj smo i koju proživljavamo što učiniti i kako postupiti, a da to bude ispravno, po savjesti i po zakonu?   

Povod ovog moga razmišljanja i obraćanja jest stvarnost  u kojoj se nalazimo i kao pojedinci i kao zajednica u društvu, gradu i Crkvi, koju i sam proživljavam i dijelim sa svima, a na što me poziva i moja osobna, ljudska, građanska, kršćanska i svećenička odgovornost utemeljena na Evanđelju,  crkvenim dokumentima i poštivanju crkvenih i građanskih zakona.   
 

Polazište i temelj je odnos koji je Crkva na Drugom Vatikanskom koncilu u svojim temeljima postavila i usmjerila prema svijetu i stvarnosti u kojem se on nalazi, a na najbolji način to izriče i naslovom i početnim riječima svoje Pastoralne konstitucije  o Crkvi u suvremenom svijetu /Gaudium et Spes – Radost i Nada/: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.“

Svjestan trenutka i stvarnosti u kojima mnogi traže konkretne odgovore i rješenja kako bi im se pomoglo, ohrabrilo i potaklo na djelovanje, te zauzimanje odnosa i svrstavanje u polariziranoj situaciji, gdje nije lako i mudro sve odvagnuti i procijeniti, niti zato imam sve spoznaje i znanja, posuditi ću riječi mudrog čovjeka, kršćanina prožeta istinskim životom po Evanđelju, redovnika i biskupa koji je tako živio i djelovao da su mnogi u njemu mogli prepoznati onoga koji je i u najtežim trenucima bio moralna vertikala, svjetionik i glas za čovjeka: (Biskup Srećko Badurina, 7. 07. 1996. Gospa od Tarca na Kornatima (Glas za čovjeka, str. 438-439    

„Ja nemam svoje pameti i svoga recepta i svoje mudrosti kojom bih se mogao natjecati i koju bih mogao nametati ljudima. Ovo je (Evanđelje) Božja mudrost koju Crkva proglašava danas, ovdje, u hrvatskom narodu, u hrvatskoj domovini, u hrvatskoj državi.

Proglašava svima, malenima i velikima, mudrima i neobrazovanima, proglašava Božju riječ, primjer i nauk, djelo i riječ, svetoga Evanđelja, Radosne vijesti spasenja, koja je suvremena danas kao što je bila suvremena i prije dvije tisuće godina.

Poziva na obraćenje k Bogu, naglašava ono što Bog poručuje čovjeku, kako mu osvjetljava njegovu sudbinu, njegov smisao i njegov poziv. To je dugoročno, polagano, ali ono jedino što nam je predano i što nam je sigurno zajamčeno i obećano kao put spasenja za vrijeme i vječnost“

Ovakvo stanje i situacija, kada treba živjeti slobodu i zalagati se i braniti ljudska prava, dostojanstvo čovjeka i  njegovu slobodu na slobodan izbor, rad i djelovanje, na koje se ljudi pozivaju, a s druge strane voditi briga i imati odgovornost za funkcioniranje društvene zajednice,  pružiti skrb i pomoć oboljelima, zaštititi sve koji su potrebni, što je odgovornost onih koji su izabrani i povjereno im je upravljanje zajednicom, da to ne dovede do podjela, suprotstavljanja i sukoba i naruši mir i pravednost, traži od svakoga od nas pojedinačni naš odgovor u svojoj savjesti i odgovornost te doprinos i zalaganje u zajednici koji će voditi do poštovanja drugih, kao i do istinskog nastojanja oko općeg dobra i ljubavi prema bližnjemu.  

Čovjek kao ljudsko biće, vjerujemo, stvoreno na sliku Božju, koje posjeduje razum, slobodu i dar odnosa prema drugome pozvan je uvijek djelovati, svjesno, voljno i slobodno slušajući glas savjesti koji je u njemu i koji ga poziva na dobro, a odbacivanje zla. Čovjekov život ostvaruje se u razumnom i slobodnom djelovanju, tako da u svojim odlukama i odnosom, i prema sebi i prema drugima uvijek i kao prvo poštuje dostojanstvo te pokazuje brigu i ljubav prema svome i tuđem životu. Kao ljudi ne živimo sami i usmjereni samo prema sebi, već s drugima i u zajednici.  

U životu čovjek ima svoja prava koja mu neotuđivo pripadaju i dužnosti koje treba izvršavati.   Život u zajednici živi se kroz odnos prava i dužnosti. Taj odnos prava i dužnosti čovjek živi u istinskoj slobodi koja je uvijek sloboda „za“ i poziva na opredjeljenje za dobro, a ne sloboda koja ga oslobađa odgovornosti  i sloboda je „protiv“ i poziva na opredjeljenje na zlo.   

Moralnim djelovanjem čovjek koji čini svjesno, slobodno i voljno zao čin počinio je grijeh i povrijedio je zakon. Međutim svaka povreda zakona nije i ne mora biti grijeh, jer mogu biti zakoni koji su nemoralni i nepravedni, ukoliko ih čovjek ne poštuje nije učinio grijeh i zlo. 
Postoje životne situacije kada čovjek u korist manjih, slabijih i potrebitih pokazuje svoju otvorenost i spremnost  učiniti nešto, ne radi zakona i protiv svoje slobode, već iz ljubavi i čina milosrđa, radi dobra zajednice i nastojanja izgradnje zajedništva koje vodi dobrobiti svih  

U ovom trenutku kada se mnogi pitaju kako živjeti slobodu i djelovati po njoj a da životom po njoj žive i ostvaruju prava koja čovjek ima, istodobno  vrše dužnosti i imaju odgovornost za društvo i zajednicu te pokazuju čin ljubav prema najugroženijima i poštuju, cijene i vrednuju  zalaganje  svih koji doprinose suzbijanju zaraze i bolesti  mogu pozvati  na život po Evanđeoskoj slobodi, koja je u isto vrijeme sloboda  od zakona i sloboda za Krista,  a konkretno se  očituje i živi u kršćanskom životu kao: sloboda od grijeha za milost; sloboda od smrti za život i sloboda od tijela za život po Duhu.