Grupa broji preko 3500 članova, a na našu objavu stigli su brojni komentari. Članak smo objavili uz napomenu da se u njemu može uključiti automatski prijevod, što je mnogima omogućilo da ga pročitaju u cijelosti i odmah iznesu svoje mišljenje.

Reakcije su bile raznolike – od onih nostalgičnih i odanih, do realističnih i kritičnih. Iako se svi slažu da su cijene porasle, dojmovi o opravdanosti tih cijena i dalje su podijeljeni. Jedan član je u polušali napisao: “Pitanje je koliko mi vrijedi moj odmor. Za Vodice? Za Vodice bih prodao bubreg da si to mogu priuštiti, ako treba.” Ova izjava odmah je privukla pažnju drugih članova, iako je izrečena s dozom humora, ona zapravo otvara ozbiljnu temu – koliko je Hrvatska još uvijek vrijedna onoga što naplaćuje.

Neki su komentatori istaknuli da su cijene u pojedinim restoranima znatno skočile. Konkretno, spomenuto je kako je u Tribunju riblja plata za dvije osobe porasla s 58 na 76 eura u godinu dana, dok su pojedina pića u centru mjesta odjednom poskupjela za gotovo euro, i to unutar 24 sata.

S druge strane, dio gostiju naglašava da se još uvijek može pronaći dobra i autentična ponuda, pogotovo ako se makne od glavnih “turističkih točaka”. Tamo gdje jedu domaći, kažu, još uvijek postoje korektne cijene i kvalitetna hrana. “Ne trebam currywurst ni šniclu – tražim ribu i đuveč. To je za mene Hrvatska”, napisala je jedna dugogodišnja gošća iz Njemačke koja već 20 godina ljetuje u Tribunju i Vodicama.

Nekoliko komentara dotaknulo se i šireg problema koji ne pogađa samo turiste, već prvenstveno domaće stanovništvo. U više navrata izražena je zabrinutost da si sve manji broj lokalnih ljudi može priuštiti večeru u restoranu u vlastitom gradu. Jedan član koji živi između Pirovca i Dugog Sela primijetio je da su restorani u unutrašnjosti i do 40 posto jeftiniji, dok su cijene namirnica u trgovinama jednake. Zaključak je bio da cijena nije nužno odraz tržišta, već pozicije.

Važno je istaknuti i to da gosti ne očekuju nužno jeftin odmor, već osjećaj da za ono što plate – nešto i dobiju. Dio njih navodi da je Hrvatska cijenom sve sličnija Italiji i Španjolskoj, ali da usluga i sadržaj često ne prate taj skok. No i dalje postoji velik broj onih koji Hrvatsku brane i ostaju joj vjerni. Kažu da znaju kamo treba ići, što izbjegavati, gdje pronaći ravnotežu između cijene i kvalitete. Neki čak naglašavaju da im ne bi smetalo da dođe i nešto manje turista, ako to znači više mira i pristupačnosti.

Na kraju, možda je najprecizniji zaključak ostavio član koji je napisao: “Kao i svugdje – u centru se plaća turistička nadoplata, ali samo pet minuta dalje nađeš bolju hranu i lokalne ljude. Mi ostajemo vjerni Hrvatskoj i želimo svima samo najbolje.”

Takve poruke, iskrene i izravne, pružaju vrijedan uvid – ne samo u percepciju gostiju, već i u ono gdje se Hrvatska danas nalazi kao turistička zemlja. One su podsjetnik da cijena nije jedina stvar koja se pamti. Ostaje dojam, odnos, iskustvo – a to je ono što goste vraća ili udaljava.