Šibenski fotograf, fotoreporter i nekoć vrlo popularan pjevač, u opuštenom razgovoru prisjetio se svojih pjevačkih dana, podijelio razmišljanja o aktualnim događajima, ali i progovorio o osjećaju zanemarenosti u vlastitom gradu.

Nekad pjevačka zvijezda bivše Jugoslavije, Jaramaz je sedamdesetih i osamdesetih godina prodavao tisuće nosača zvuka, a publika ga pamti po brojnim nastupima i velikim pozornicama. Danas, kaže, više nije za mikrofon, ali fotografiju i dalje nosi u malom prstu. Njegov prepoznatljiv izgled – fotoaparat i skuter – često viđamo na šibenskim ulicama, spremnog da uhvati kadar koji priča priču.

U emisiji se osvrnuo i na nedavni koncert Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu, rekavši da je publika legitiman sudac, a sam događaj prošao bez incidenata, što je, smatra, dokaz dobre organizacije i odgovornosti. Ipak, istaknuo je da je oko takvih događaja uvijek prisutna određena doza polarizacije i da ga više zanima kako ti spektakli utječu na društvo, a manje njihova politička interpretacija.

Posebno emotivno govorio je o svom angažmanu kroz fotografiju i činjenici da, usprkos višegodišnjoj posvećenosti bilježenju šibenskih događanja, nerijetko ostaje prešućen i zaboravljen. Spomenuo je kako nije bio pozvan na pojedine svečane gradske događaje i koncerte, iako je cijeli život promovirao Šibenik kroz glazbu, turizam i medijski rad. “Nikad se nisam nikome zamjerao, ali istina ponekad boli, a istinu ljudi nerado čuju”, kazao je.

Duško se dotaknuo i ideje o formiranju pješačko-turističke rute od Peškarije do Martinske - projekta koji bi, prema njegovu mišljenju, mogao oplemeniti gradsku ponudu i povezati je s humanitarnim karakterom. Također, podsjetio je na važnost brige o napuštenim životinjama, istaknuvši svoj angažman u hranjenju mačaka i podršku inicijativama koje čuvaju urbanu empatiju.

Kroz emisiju se provukla i doza ironije i gorčine zbog zaborava koji ga ponekad zatekne - iako iza sebe ima desetljeća rada, ne broji priznanja. “Možda će me se netko sjetiti tek kad umrem,” zaključio je Jaramaz uz osmijeh, ostavljajući otvoreno pitanje o tome kako i koga Šibenik odlučuje slaviti.

Unatoč svemu, kaže, nastavit će raditi ono što voli - dokumentirati život, poticati dijalog i podsjećati na ljepotu običnih trenutaka. Jer, kako je poručio na kraju: “Sve se može kad se male ruke slože.”