U to vrijeme to mjesto nije poznavao, nikada ga prije nije ni posjetio, ali je prepoznao potencijal ljetne destinacije koju posjećuje velik broj ljudi. Uz studij i bavljenje sportskim ribolovom, ulazak u vlastiti posao bio je ozbiljan iskorak u nepoznato.

To razdoblje, kako kaže, bilo je ključno za njegovo profesionalno sazrijevanje. Vodice su mu omogućile da osjeti tržište, upozna se s poslovanjem, administracijom i procedurama koje prate pokretanje posla. Rad u galeriji značio je i stalnu komunikaciju s ljudima, razvoj jezika i socijalnih vještina, ali i spoznaju da se posao s antikvitetima ne svodi samo na ljetnu sezonu. Predmeti se prikupljaju tijekom cijele godine, često s vrlo ograničenim kapitalom, pa su sajmovi na kontinentu bili nužan dio priprema za ljeto.

Posebnu emotivnu vrijednost za njega ima činjenica da i danas ima galeriju u Vodicama.

Smještena u staroj kući, ona za Shuhanija predstavlja simbol početka - mjesto s kojeg je sve krenulo. Vodice su mu ostale u lijepom sjećanju, kao prozračno i ugodno mjesto u kojem su se posebno dobro prodavali nautički i pomorski antikviteti. Bocuni, kormila, sidra, brodski telegrafi, kompasi i lampe prirodno su se uklapali u mediteranski kontekst i bili traženi među posjetiteljima.

Rad s antikvitetima za njega nije samo posao, nego strast i način života. Ne postoji dan, ističe, u kojem nije u potpunosti uronjen u taj svijet – bilo kroz rad u galeriji, obilazak sajmova, proučavanje predmeta ili kontakte s kolekcionarima. Putovanja su česta i zahtjevna; nerijetko se vozi deset do petnaest sati u jednom smjeru, i to nekoliko puta mjesečno. Iako je to fizički naporno, upravo u tome vidi smisao i uzbuđenje posla. Rizik je uvijek prisutan, ali upravo ta neizvjesnost za njega predstavlja dodatni motiv.

S vremenom se ta strast pretvorila i u zanat u punom smislu riječi. Riječ je o profesionalnom opredjeljenju koje se gradi godinama, kroz iskustvo, pogreške i stalno učenje.

Ulazak u televizijski format doživio je kao novi izazov i prirodan korak naprijed. Najzanimljiviji dio tog iskustva je iščekivanje – svaki novi predmet donosi novu priču i neizvjesnost oko njegove stvarne vrijednosti. To uzbuđenje uspoređuje s hodanjem po sajmu antikviteta, kada nikad ne znaš na što ćeš naići. Upravo je to, kaže, srž cijelog posla.

Posebno ističe i pozitivnu atmosferu u televizijskoj ekipi. Uredništvo, voditeljica, redatelj, kamermani i cijeli produkcijski tim djeluju profesionalno i uigrano, što mu dodatno olakšava rad i daje osjećaj zadovoljstva.

Govoreći o predmetima koji su mu ostali u posebnom sjećanju, Shuhani priznaje da ih je bilo mnogo, ali izdvaja veliki kineski šah ručno rezbaren od kosti. Iako je bio nepotpun, s nedostajućim kraljem i kraljicom, njegova vrijednost i posebnost bili su očiti. Pregovori su zahtijevali hladnu glavu, jer u takvim situacijama ne smiješ pokazati koliko ti se nešto sviđa. Nakon uspješne kupnje, uspio je pronaći odgovarajuće figure na jednom sajmu u Njemačkoj, koje je platio oko 700 eura, čime je kompletirao šah i kasnije ga prodao ozbiljnom kolekcionaru.

Osim toga, kroz godine su mu ruke prošli i iznimno vrijedni brodski kronometri, kolekcije vojnih znakovlja vezane uz pojedine oficire, kao i slike, srebro i porculan. Svaki od tih predmeta nosio je vlastitu povijest i osobnu priču, što je, kako kaže, ono što antikvitete čini posebnima i zbog čega se tom poslu i dalje s jednakim žarom posvećuje.