Prošetaš li predvečer kroz Dals Långed, jedno od najvitalnijih mjesta u ovom izrazito ruralnom kraju, prije ćeš sresti losa nego čovjeka. Ako si se u šetnju zaputio s namjerom da popiješ piće, zaboravi. Iako ovo nevjerojatno šarmantno mjesto na obali Dals kanala broji oko 1500 stanovnika, dvije pizzerije rade samo vikendom, i to dok ne padne mrak. Od dvije trgovine, jedna se grčevito bori za opstanak.

Slično kao na našim otocima, namirnice su u lokalnim dućanima skuplje nego u velikim lancima, pa stanovnici bježe u veća mjesta po zalihe. Göteborg je udaljen tek sat vremena vlakom, a okolna središta su dostupnija. Dals Långed je donedavno pulsirao u ritmu nakovnja, no prošle je godine utihnula tvornica potkova Mustad, zatvorivši jedno važno poglavlje povijesti mjesta. Inače, kako nam priča domaćin Luka, ovdje su konji dio svakodnevice, a ne statusni simbol. Ima ih svatko - od školskog domara do prvog susjeda - i tretiraju ih kao što mi tretiramo mačke ili pse.

Priroda ovdje oduzima dah, a arhitektura je nenametljivo poštuje. Drvene kuće, koje izvana izgledaju kao kutije šibica, kriju prostrane interijere uređene čuvenom švedskom praktičnošću koja pruža neizmjernu udobnost. Većina ih je duboko ukopana, s podrumima u kojima se nekad skladištila hrana, a danas su tamo kotlovnice, praonice i kupaonice.

Do prvog susjeda često dijeli koji kilometar šume. Dok se vozimo uskom cestom prema Mayi, Meksikanki koja je prošlog rujna posjetila Prvić kao studentica programa Crafting Futures sveučilišta HDK-Valand, pod farovima bljesne krupan bijeli zec. Pratimo ga, očarani poput Alise, i zaista stižemo u zemlju čudesa. Njezina kuća izgleda kao kulisa iz bajke Lewisa Carrolla. Uostalom, bajkovit je čitav Dalsland.

Ali, ako smo Udruga koja se bori protiv depopulacije i radimo na ideji cjelogodišnjeg života na otoku, zašto nas toliko fascinira pustoš jednog Dals Långeda?

Možda tajna naše očaranosti leži u bliskosti koju nismo očekivali; uočavamo sličnosti s našim krajevima, a tome se nismo nadali u jednoj hladnoj, dalekoj, ekonomski razvijenijoj zemlji. Dals Långed i čitav Dlasland proživljavaju bolnu, ali fascinantnu transformaciju. Industrije koje se gase i mala lokalna poduzeća koja se bore za opstanak - zvuči poznato, zar ne? Upravo ta ranjivost koju dijele naša i njihova mjesta stvara prostor za solidarnost. I zato su predstavnici Udruge Otok tu.

Dals Långed ima nešto što mi (još) nemamo. Ima Steneby školu, dio sveučilišta HDK-Valand, koja je novi motor mjesta. U prostore starih tvornica i okolnih radionica uselili su se studenti dizajna, metala i drva iz cijelog svijeta. Oni ne traže gužvu velegrada, već tišinu Dalslanda kako bi stvorili nešto opipljivo. Pustoš koju vidimo nije praznina, već prostor slobode. I Dalsland i Prvić bore se s istim duhom vremena - kako zadržati mlade, kako osigurati održivost kad se stara ekonomija ugasi. Šveđani prazninu pokušavaju pretvoriti u resurs za kreativnost.

Petnaestak kilometara dalje, u susjednom Fengersforsu je stara tvornica papira koja već dugo ne proizvodi role celuloze. Ono što je nekad bio industrijski pogon, danas je prostor Not Quite udruge. Posjećujemo golemi izložbeni prostor i labirint radionica u koji su se doselili kreativci iz cijelog svijeta. Rusi, Danci, Nijemci... stranci koji su u ovoj švedskoj "praznini" prepoznali prostor za stvaranje, kupili napuštene radničke kuće i udahnuli im novi život. Oni ovdje ne dolaze samo na ljetovanje, već žive s obiteljima tijekom čitave godine. Zadivljeni smo jer Fengersfors i Dals Långed pokazuju da "hladno", "daleko" i "prazno" ne moraju značiti "mrtvo". Šveđani su uspjeli privući ljude koji ne bježe od tišine, već je koriste kao pogonsko gorivo za rad. Ta mješavina lokalne povijesti i međunarodne kreativne energije stvorila je mikro-kosmos koji funkcionira cijelu godinu, bez obzira na to što pizzerije rade samo vikendom. Kažu nam i da je švedska pizza jako loša pa je možda i to razlog što pizzerije slabo rade. :-)

Naravno, nije sve idealno - život to nikada nije. Šveđani su se posljednjih desetljeća prilično otuđili jedni od drugih. Ako već niste, svakako pogledajte sjajan dokumentarac "Švedska teorija ljubavi" koji priča o tome.

Ipak, u ponovnom povezivanju mještana, škola Steneby učinila je mnogo, a u toj je priči sudjelovao i jedan naš Šibenčanin. Krajobrazni arhitekt Mate Rupić, kao suradnik na američkom programu Design & Build, upravo je ovdje s profesorima spomenutih škola i studentima u samo osam tjedana sagradio saunu na jezeru. Danas je ona mjesto okupljanja koje održava tridesetak lokalnih volontera i koje privlači posjetitelje iz svih krajeva zemlje. Sjajan je osjećaj preznojiti se na 80°C, a potom se izravno baciti u jezero čija temperatura ne prelazi 3°C. To je još jedan od trenutaka u kojima pustoš švedskog sela postaje čisti užitak.

U traženju ključa cjelogodišnjeg života u mjestima poput Vodica i na otocima poput Prvića, možda smo morali potegnuti čak do Švedske. Rješenje sigurno nije u masovnosti, već u stvaranju zajednice u kojoj ne žive samo kritičari i promatrači. Vitalnost mjesta se ne mjeri brojem prodanih pizza u dva mjeseca ljeti, već našom spremnošću na suradnju kako bismo napunili hladne kuće zimi. To je jedini način da od pustog mjesta napravimo mjesto u kojem se živi.

Napomena: Udruga Otok je u Švedskoj boravila u sklopu projekta "Naša djeca - našoj djeci", financiranog iz fonda za razvoj otočnih OCD-ova Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova EU i Grada Vodica.