Susret pjesnika Dalmacije i Boke kotorske organizira Kulturna udruga Šibenske promenade, u suradnji s Turističkom zajednicom grada Šibenika i Nacionalnim parkom Krka, u sklopu projekta „Vile Krke”. Upravo je ta večer povod za razgovor u kojem je Jovanović govorila o poeziji, novinarstvu, bokeljskom govoru, starim riječima i vezi Kotora i Šibenika.

Dubravka Jovanović autorica je devet knjiga, a njezino stvaralaštvo snažno je obilježeno Bokom kotorskom, njezinim ljudima, običajima, starim govorom i kulturom sjećanja. Posebno njeguje autentični starinski govor Boke, za koji kaže da nije samo jezik, nego identitet.

– Zna se kako se govori i piše književnim jezikom, ali ovo je jezik mojega govornog područja. More je nedjeljivo. To je šum mora, melodija i trag civilizacijskih slojeva – kazala je Jovanović.

Veza Šibenika i Kotora, kako je istaknuto u razgovoru, započela je gostovanjem Šibenskih promenada u Kotoru s predstavom „Šibenske štorije”. Tada su Šibenčani publici dijelili svitke sa starim šibenskim riječima, a među gledateljima je bila i Dubravka Jovanović, koja im je darovala svoje riječi i svoju Boku.

– Ništa u životu nije slučajno. Knjiga, jezik i leksika spojili su i približili Boku i Šibenik – rekla je.

Govoreći o spoju novinarstva i poezije, Jovanović je naglasila kako se ta dva poziva međusobno nadopunjuju. Novinarstvo traži jasnoću i preciznost, dok poezija otvara prostor metafori, atmosferi i dubljem susretu s čovjekom.

– Vijest je najteža forma jer u malo riječi treba reći sve. Nema metafora, nema fine književnosti. Ali poezija pomaže u susretima s ljudima, u intervjuima, u onom trenutku kada iz sugovornika treba izvući pravu riječ – kazala je.

Posebno je govorila o knjizi „Candela od Boke”. Candela, pojasnila je, znači svijeća, nešto što blista i svijetli.

– Moja je candela od Boke da je čuvam, da svijetli, da osvijetli, da da optimizam i da ugasimo mrak na svaki način – istaknula je.

U toj zbirci nalazi se oko stotinjak pjesama, ali i zanimljiv dodatak s narodnim mudrostima i starim izrazima koje je Jovanović zapisivala prema govoru svoje babe i drugih bokeljskih žena. Upravo te stare riječi, arhaizmi i romanizmi čine jezgru njezina književnog rada.

Tijekom razgovora govorila je i o pjesmi „Lavandere”, posvećenoj praljama i sluškinjama starog Kotora, ali i o svakodnevici nekadašnjeg grada u kojem su česme, trgovi i ulice bili mjesta susreta, rada, ogovaranja i života.

Dio njezinih pjesama je i uglazbljen, a među skladateljima koji su radili na njezinim stihovima spomenula je Zorana Proročića, Vlada Begovića, Vlastu Mandić i Tamaru Makicu Jovičević. Njezine pjesme, kaže, već desetljećima žive među ljudima, osobito na feštama i karnevalima.

– Pjesnik je završio posao kada pjesma uđe u narod. Mnogi i ne znaju da su moje, ali nije ni važno. Važno je da žive – rekla je Jovanović.

Osnovna poruka njezine poezije, kako je naglasila, jest njegovanje kulturne baštine, kulture sjećanja i autentičnosti Boke kotorske.

– To su moji mostovi među ljudima. Govorim o Kotoru, gradu male svakodnevice i velike povijesti, o malim velikim ljudima, o starim meštrima i svemu onome čega više nema – kazala je.

Poetska večer „Isto smo more” održava se u Azimutu u 20 sati. Program će moderirati Sineva Jurković, a publiku očekuje večer poezije, glazbe, štorija i teatarskog izričaja Šibenskih promenada.