Melita Kraus: „Na Prviću sam ponovno pronašla Dalmaciju iz svoje mladosti“

Melita Kraus rođena je 1954. godine u Bjelovaru, a svoje radove sustavno izlaže od početka 1990-ih. Sudjelovala je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, članica je ULUPUH-a i HDLU-a, a njezini se radovi nalaze i u muzejskim zbirkama. Posebno mjesto zauzima skulptura „Putnici“ („Travelers“), koja je dio međunarodne stalne zbirke muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu. Njezini radovi nalaze se i u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

O njezinu životu, obitelji i stvaralaštvu HRT je snimio dokumentarni film „Moj poklonjeni život“. Naslov filma vezan je uz njezinu obiteljsku povijest. Melitin otac preživio je Holokaust zajedno sa sestrom, dok je ostatak obitelji Kraus stradao. Svaki dan života nakon rata smatrao je poklonjenim životom, a upravo su roditelji snažno utjecali na Melitinu maštu i kasnije stvaralaštvo.

No veza Melite Kraus s našim krajem počela je mnogo prije njezine umjetničke karijere.

Kada je imala 12 godina, njezin pokojni otac sagradio je vikendicu u Tribunju. Bila je to mala kuća od pedesetak četvornih metara, okružena poljima i ovcama. Nije bilo struje, a voda se nosila iz jedinog bunara u susjedstvu.

Za tadašnju tinejdžericu željnu buke, društva i izlazaka Tribunj šezdesetih godina nije baš mogao odgovoriti svim tim željama. Zato su tu bile Vodice.

– Za sebe bih mogla reći da su me to okruženje Dalmacije, Tribunja, a posebno Vodice, odgojili. U Vodicama sam imala mnoge prijatelje i prijateljice, u Tribunju također. Tu su bile i prve ljubavi, plesovi u disku u Vodicama – prisjeća se Melita.

Godine su prolazile, a Vodice i Tribunj ubrzano su se mijenjali.

Mala tribunjska kuća ipak je dugo ostala njezino mjesto. Imala je veliko sjenovito dvorište u kojem se sjedilo i jelo pod velikim orahom, kava se pila pod smokvom, a oko kuće su bili lovor i masline.

Upravo je u tom dvorištu Melita naslikala neke od svojih uspješnijih radova. Iz Sovlja je donosila komade plutajućeg drveta iz škvera i od njih izrađivala skulpture, od kojih su neke kasnije završile u hrvatskim muzejskim zbirkama.

S vremenom se, međutim, promijenio i prostor oko nje.

Nekadašnju malu kuću i dvorište počela je okruživati nova apartmanska izgradnja. Došli su bazeni, ležaljke, suncobrani, kafići, glazba i sve ono što je donio intenzivniji razvoj turizma.

Prije pet godina odlučila je prodati vikendicu.

Nije to bila samo prodaja nekretnine. Bila je to kuća uz koju su je vezale neke od najljepših uspomena i u kojoj su prohodala njezina djeca.

A onda joj je prijateljica iz Šibenika, koja je dobro znala kakvu Dalmaciju Melita voli, opisala Prvić kao mjesto u kojem je još ostalo nešto od te stare, iskonske dalmatinske atmosfere.

Tako je Melita stigla u Prvić Luku.

Smjestila se u staroj dalmatinskoj kući na stijeni. Pogled s terase, kaže, stvara gotovo iluziju da se nalazi na brodu – ispred su more i otoci, a prizor povremeno presijeku tek galebovi i lastavice.

– Da, zaista je Prvić moja Dalmacija iz mladosti – kaže.

Upravo je svakodnevni život Prvić Luke počeo ulaziti i u njezine slike.

Zbog problema s koljenima ne može mnogo koristiti plaže, pa je ove godine otkrila drukčiji način upoznavanja otoka. Mornarskim stepenicama spušta se u more i pliva uz obalu prema crkvi sv. Ante.

I dok pliva, promatra.

Kuće uz more koje joj izgledaju poput venecijanskih palača gotovo uronjenih u more, ljude koji sjede ispred svojih kuća, muškarce koji pecaju, pse koji prave društvo vlasnicima, prodavačice verdure na maloj tržnici...

Jedan od prizora koji joj je ostao u pamćenju je gospođa iz Zagreba koja ispred svoje vikendice sjedi u kućnoj haljini, uz malog psa, pije kavu i čita novine.

To su sasvim obični trenuci koje većina prolaznika možda ne bi ni zapamtila. Melita ih pamti, a poslije ih ponovno sastavlja na svojim slikama.

I tu dolazimo do zanimljivog detalja njezina načina rada. Iako njezine slike djeluju kao da je sjela među ljude i slikala ono što se upravo događa pred njom – to nikada ne radi.

– Nikad, zaista nikad nisam sjela i slikala po promatranju. Bilo mi je užasno neugodno da me ljudi gledaju dok slikam. Sve što sam naslikala proizašlo je iz uspomena na ljude ili trenutke koji privlače moju pažnju. Rekonstruiram uspomene na slikama – objašnjava.

Upravo su tako nastali i njezini radovi posvećeni Prviću.

Otkako dolazi na otok, skupilo ih se već dovoljno za jednu izložbu. A mjesto na kojem bi ih najviše željela pokazati nije teško pogoditi.

– Skupilo se tu radova za jednu izložbu, koju bih zaista voljela imati u mojoj dragoj Prvić Luci – kaže.

Na Prvić je ove godine stigla nakon izložbe „Povratak u izgubljeni raj“ u Istri, na kojoj je predstavila presjek svojih radova biblijske tematike kojima se bavi posljednjih pet godina. Ciklus čini 55 radova različitih tehnika i veličina, nadahnutih starozavjetnim pričama, a izložba bi u većem opsegu trebala biti predstavljena i u galeriji ULUPUH-a u Zagrebu.

Istodobno radi na još dva projekta. „Tihe mijene“ posvećene su parkovima i tržnicama, dok se projekt „Buvljak“ bavi mjestom odbačenih stvari, ali i ljudi koji, kako ih Melita opisuje, „plivaju u rijeci vremena“.

Možda upravo zbog takvog pogleda na svijet njezine slike Prvića nisu klasične slike dalmatinskog otoka.

Nema potrebe za idealiziranom razglednicom. Dovoljni su žena koja pred kućom pije kavu, čovjek koji peca, pas koji strpljivo sjedi uz vlasnika, prodavačica verdure ili mala skupina ljudi koja razgovara.

Iza svega je sjećanje.

Nakon desetljeća provedenih između Bjelovara i Dalmacije, nakon Tribunja kakav pamti iz šezdesetih, prvih ljubavi i plesova u Vodicama, obiteljske kućice i dvorišta pod orahom, Melita Kraus na Prviću je pronašla nešto za što je mislila da polako nestaje.

Svoju Dalmaciju iz mladosti.

A sada je, prizor po prizor i čovjeka po čovjeka, ponovno sastavlja na svojim slikama.