Kad je cijeli kvart bio obitelj: Pave Čala o odrastanju u Šibeniku

U razgovoru snimljenom za dokumentarni projekt Kako se živilo u Dalmaciji, Pave Čala vraća se u Škopinac, kvart u kojem je odrastao uz baku, djeda i majku koja je povremeno dolazila. U njegovim sjećanjima Šibenik nije samo grad u kojem se živjelo, nego čitav mali svijet ulice, susjedstva i obiteljskih običaja.

Dida ga je vodio u polje, učio pristojnosti i pokazivao kako se odnosi prema ljudima. Jedna od priča koje Pave pamti govori o susjedu koji je izgubio vid. Kad bi se vraćao iz krčme, dječak bi ga uzeo pod ruku i otpratio kući. Takva se pomoć, kaže, podrazumijevala.

Ljeti bi se susjede okupljale na ulici, razgovarale i šalile, dok su se djeca igrala u blizini. Nakon što bi cisterna prošla neasfaltiranom cestom i osvježila je vodom, prašina bi se slegla, a večernji život preselio pred kuće. „Jedna drugačija solidarnost“, tako Pave opisuje osjećaj zajedništva koji je obilježio njegovo djetinjstvo.

Svakodnevica je bila skromna. U kući se pazilo na vodu i struju, odjeća se često prekrajala, a djeca nisu imala mnogo kupljenih igračaka. Pave je od komadića lima izrađivao autiće za sebe i drugu djecu iz ulice. Posebni su bili i rijetki pokloni rođaka koji su dolazili iz Italije - toliko da ih je se sjećao desetljećima poslije.

Djeca su velik dio dana provodila vani. Imala su svoje kvartove, svoja društva i skrovišta od kamena i granja. Znala su se prepirati i nadmetati s djecom iz susjednih dijelova grada, ali su zajedno pekla krumpire na ognjištu i smišljala igre. U tim pričama nema uljepšavanja siromaštva, nego sjećanje na vrijeme u kojem je, unatoč skromnim uvjetima, uvijek bilo nečega što je veselilo.

Posebno mjesto u razgovoru zauzimaju svadbeni običaji. Pave se prisjeća ponovne udaje svoje majke Mare, priprema u kući i susjeda koji su donosili hranu i pomagali. Svatovi su prolazili ulicom, a ljudi su ih dočekivali cvijećem i dobrim željama. Nakon obreda slijedili su ručak, rižot, pečenje i kolači koje su pripremali susjedi i prijatelji. Pir je bio događaj cijele zajednice.

Pavina priča završava razmišljanjem o tome kako se djetinjstvo svake generacije nastavlja u životu one koja dolazi poslije. Nije to priča da je nekada sve bilo bolje, nego podsjetnik kako su se ljudi snalazili, pomagali i stvarali uspomene od onoga što su imali. „Nisi ništa imao, ništa ti nije ni tribalo“, kaže Pave, sažimajući jednostavnost vremena koje i danas nosi sa sobom.