Hrvoje Marić čuva sjećanja na djetinjstvo i pjesmu starog Knina

Marić se prisjeća obitelji u kojoj je, kako kaže, između 1959. i 1963. bilo čak 31 članova. U takvom okruženju uvijek je bilo društva, igre i pjesme. „Takvo djetinjstvo ne možeš nego poželjeti”, govori o vremenu provedenom s braćom, sestrama i vršnjacima.

Djeca su se zabavljala jednostavnim igrama koje su zahtijevale tek malo mašte i poneki predmet iz kuće ili dvorišta. Hrvoje opisuje igre poput pikuća i žmire, kao i skupljanje sličica s kutija šibica. U njegovim sjećanjima nema mnogo igračaka, ali ima puno druženja i vremena provedenog na ulici.

Obiteljski život oblikovale su i svakodnevne obveze. Hrvoje se prisjeća bake, kuhanja na štednjaku i pranja rublja uz zagrijanu vodu, dasku i sapun. Govori i o obiteljskoj kući i gostionici, ali i o tome kako su se kroz desetljeća mijenjali Knin i način života njegovih stanovnika.

Posebno mjesto u njegovoj priči zauzimaju pjesma i klapsko pjevanje. Ljubav prema glazbi, kaže, razvijala se uz obitelj i ljude koji su ga usmjeravali. U filmu se prisjeća pjesama i pjevača, svojih glazbenih iskustava te prijatelja koji su pomogli da se klapsko pjevanje u Kninu održi i razvija.

Hrvoje govori i o mladima, prvim kafićima, udvaranju i običajima vezanima uz vjenčanja. Sjećanja na nekadašnja mjesta okupljanja nadovezuje na priču o zajedništvu i odnosima među ljudima. U završnoj poruci mladima ističe važnost druženja, boravka u prirodi, poštenja i morala.

Pjesma prati film od početka do završetka, a Hrvojeve uspomene povezuju osobnu obiteljsku priču s poviješću i svakodnevicom Knina. Tako se čuva pogled jednog čovjeka na grad i vrijeme u kojem su obitelj, prijateljstvo i pjesma bili važan dio života.