„Tijat“– brod, priča, život! (1.dio)

Tijat, Ozalj i Karlovac tri su sestrinska broda, odnosno sisterships, koji su tijekom sedamdeset godina plovidbe postala najpoznatija serija brodova izgrađenih u hrvatskom brodogradilištu „Split“, a najvoljeniji i najpoznatiji, među njima, Tijat, postao je kulturna, povijesna i tehnička baština.

U poslijeratno vrijeme zemlja je bila porušena od ratnih razaranja i tek u počecima obnove. 

Brodske veze, ionako rijetke sa starim i već dotrajalim parobrodima tražile su obnovu flote modernijim i sigurnijim motornim brodovima.

Obnova je započela gradnjom u našim brodogradilištima početkom pedesetih godina prošlog stoljeća i to brodovima za prijevoz putnika i tereta, bržih i sigurnijih od tadašnjih parobroda.

Šest putničkih brodova iz prve serije izgrađenih u pulskom Uljaniku, nazvani su po pjesnicima iz šest jugoslavenskih republika i to: Vladimir Nazor, Ivan Cankar, Aleksa Šantić, Vuk Karadžić, Njegoš i Kosta Racin.

Bili su to brzi, udobni i stabilni brodovi građeni po već postojećim nacrtima talijanskih brodova Laurana i Abazzia i bili su kapaciteta 780 putnika i brzine 15 čvorova.

Kako su navedeni brodovi bili namijenjeni isključivo putničkom prijevozu, također u pulskom Uljaniku, paralelno je započeta gradnja četiri putničko-teretna  broda namijenjenih prijevozu putnika i tereta te peti koji je bio istog trupa, ali vojne namjene.

Dobili su imena po gradovima Osijek, Maribor, Novi Sad te Mostar dok je peti vojni brod bio admiralski brod Vis.

Imali su mogućnost prijevoza 500 putnika i 175 tona tereta, postizali su brzinu od 15 čvorova, a većinom su plovili na brzim dužobalnim prugama.

Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, započeta je gradnja serije manjih putničko-teretnih brodova namijenjena povezivanju manjih mjesta na otocima i uz obalu koji su imali mogućnost pristajanja u male i plitke luke. 

Vjerojatno ljudi koji su ih projektirali, a pogotovo oni koji su ih gradili, nisu ni slutili da upravo grade brodove koji će nakon sedamdeset godina i dalje ploviti, a jedan od njih će postati brod čija će priča ući u gotovo svaki kutak mnogih srca.

Njegova priča ispričana je putem entuzijasta okupljenih u grupi „Tijat u srcu“ koja je svojim zalaganjem uspjela pokrenuti institucije i sačuvala ovaj biser hrvatske brodogradnje.

Brodogradilište „Split“ – „Male Jote“

U brodogradilištu „Split“, 1954. godine započeta je gradnja tri novogradnje brojeva 126, 127 i 128  za Jadransku linijsku plovidbu, projektirani u „Brodoprojektu“ iz Rijeke.

Bile su to najmanje riječke novogradnje, ali odlično pogođenih svojstava te su bili namijenjeni za prijevoz 350 putnika i 15 tona tereta.

Iako su zavedene kao serija brodova tipa „Brač“, dobili su imena koja nisu imala nikakve veza s morem, a ni otocima. 

Kobilice novogradnji 126 i 127 položene su u ožujku, dok je kobilica novogradnje broja 128 položena travnju 1954. godine. 

Kasnije su im dodijeljena imena. Novogradnja 126 nazvana je Karlovac, 127 Valjevo, a 128 Ohrid.

Prvi je u rujnu 1954. porinut Karlovac, da bi par dana kasnije porinuto Valjevo, dok je Ohrid porinut listopadu 1954. 

Brodovi su bili dužine 37.6, širine 7 te dubine gaza 2.4 i 2.6 metara.

Ugrađeni su im strojevi marke Sulzer, snage 450 KS s maksimalnom brzinom 12.4 čvorova.

Luka pripadnosti m/b Ohrid bila je Dubrovnik, Karlovcu je upisana Rijeka, dok je luka pripadnosti broda Valjevo bila Split.

Dobili su nadimak  „Male Jote“ radi velike sličnosti sa brodovima Jugoslavija, Jadran i Jedinstvo od kojih se već tada jedan nalazio na navozu u brodogradilištu Split, a pripadali su seriji velikih putničkih brodova „3J“ za Jadransku linijsku plovidbu.

Trojac je 1955. godine predan Jadranskoj linijskoj plovidbi te je pušten u eksploataciju.

Kad i gdje je su zaplovili saznati ćemo u slijedećem nastavku.

Kraj prvog dijela. Uskoro slijedi nastavak…

Robert Udiljak

Izvori fotografija:
-  knjiga „Bijela flota hrvatskog Jadrana“ (druga slika)
-  Hrvatski državni arhiv (Borna Hudeček fb grupa „Tijat usrcu“)(naslovna)
-  Foto kapetan Aramis Vračar (treća slika)