Bilo je to 16. studenoga 1984. u blizini otoka Mrtovnjaka u Murterskom moru gdje je na dubinu od 82 metra potonuo talijanski brod Brigitta Montanari i za sobom povukao u smrt tri člana posade. 

Brigitta Montanari je izgrađena 1970., u Njemačkoj, dužine 68,71 i širine 11,5 metara, a pogonio ga je stroj marke Deutz snage 1500KS. Mogao je postići brzinu od 11.5 čvorova.

Brod je bio prilagođen prijevozu ukapljenih plinova pod tlakom, plovio je pod malteškom zastavom, a bio je u vlasništvu tvrtke Cispa Gas Transport iz Trsta.

Havarija Brigitte Montanari mogla je biti potencijalno najveća katastrofa na Jadranu jer je brod  potonuo s više od 1.300 tona Vinil klorid monomera (VCM).  Vinil klorid monomer (VCM) koristio se u proizvodnji plastičnih materijala, izuzetno je otrovan, kancerogen te vrlo lako zapaljiv i eksplozivan, a u visokim koncentracijama izaziva trenutnu smrt. Toga dana, uvjeti za plovidbu bili su normalni, a brod je plovilo prema Kaštelima gdje je VCM trebao isporučiti za potrebe tvornice „Jugovinil“.

U vrijeme havarije, na brodu se nalazilo 12 članova posade. Igrom slučaja, baš u to vrijeme iz ribolova na Kornatima, prema kući u Jezerima vraćali su se Grgo i Šinka Carev. Primijetili su čudne mrlje na moru te su odmah pomislili da se nešto dogodilo. Ubrzo su čuli zapomaganja iz mraka. Iz mora su u svoj brod izvukli devet članova posade, dok su nažalost, tri člana posade poginula. Tijelo jednog člana su pronašli kod otoka Vrgade dok su dva člana posade zauvijek nestala. Grgo Carev je bio iskusan pomorac, a nekada prije mirovine i zapovjednik dizalice Veli Jože. Za ovaj pothvat spašavanja nagrađeni su Plavom vrpcom Vjesnika, a od tadašnjeg predsjednika Talijanske Republike dobili su visoko državno odličje.

Nakon potonuća, radi opasnog tereta kojeg je prevozio, blizine naseljenih otoka i obale te blizine Nacionalnog parka Kornati, pristupilo se planovima za vađenje broda.
Kako se vlasnik oglušio na nalog za vađenjem broda, u akciju je uključen Brodospas i Jugoslavenska ratna mornarica koja je u tom trenutku imala odgovarajuću opremu za zaron na toliku dubinu.
U akciju lociranja broda, uz ekipu Brodospasa je upućen brod JRM PS-12 Spasilac.

Točna  pozicija broda je određena Side Scan Sonarom (elektronski uređaj za panoramsko snimanje morskog dna) s Brodospasovog broda Junak, a potvrđena je uz pomoć podmornice s broda JRM PS-12 Spasilac.
Brod „Spasilac“ i danas plovi u floti Hrvatske ratne mornarice pod imenom BS-73 „Faust Vrančić“.
Nepunu godinu kasnije, u rujnu 1985., pristupilo se pripremama za vađenje broda, ali ubrzo je prekinuto radi nesreće u kojoj su stradala trojica ronilaca JRM, od kojih dva nažalost, smrtno. Nesreća se dogodila radi naglog izbacivanja ronilačkog zvona na površinu. Ronioci su imali zadaću zaroniti kako bi utvrdili stanje olupine i mjesta potonuća Brigite Montanari. Trebali su izaći iz zvona kako bi pripremili sajle za vezivanje, a kako je zvono bilo preblizu trupa Brigitte Montanari, isto bilo je potrebno malo podići. Podizanje zvona odvijalo se s površine, odnosno sa broda JRM Spasilac. Prilikom dizanja zvona, ronioci nisu primijetili da se protu uteg zakačio za jednu bitvu na palubi Brigitte Montanari.  Lanac koji je držao protu uteg se otkinuo, a zvono je doslovno poletjelo prema površini i sa sobom povuklo ronioce.
Iako su prebačeni u komoru, ubrzo su nažalost preminuli dok se treći ronilac kasnije potpuno oporavio jer se u vrijeme nesreće nalazio u zvonu.

Operacija vađenja broda nastavljena je 1987. godine. Pod pretpostavkom da su tankovi s vinil klorid monomerom neoštećeni, plan je bio izvući brod na površinu i pretočiti opasan plin. Prilikom pregleda olupine ustanovljeno je da je jedan od tankova oštećen i da je plin počeo curiti te se odustalo od ovakvog načina vađenja broda na površinu. Kako je brod na dubini od 82 metra ležao na boku, a radi oštećenja i stanja trupa, odlučeno je da se brod uspravi na kobilicu. S obzirom na kasnu jesen (studeni 1987.) radi uvjeta na moru, blokiranja dizalice i hladnoće, radovi su odgođeni za proljeće 1988. kada je brod podignut i podvodno dotegljen do uvale Remetić na otoku Kaprije.

S obzirom da je VCM (Vinil klorid monomer) i dalje bio upotrebljiv pristupilo se pretakanju plina. Podizanjem broda na dubinu od 30 metara, krenulo se u pretakanje preostalog plina u brod „Capo Verde“ koji je doplovio kako bi preuzeo plin iz potonule Brigitte Montanari. Kako više nije bilo prepreka, pristupilo se vađenju brod, te je Brigitta Montanari ugledala svjetlo dana u lipnju 1988.
Nakon vađenja, zbog teških oštećenja Brigitta Montanari je i dalje propuštala vodu i naginjala se na bok.

Bilo je nužno sanirati oštećenja da bi se brod dovelo u plutajuće stanje te kako bi se mogao tegliti. Nakon obavljenog saniranja, Brigitta Montanari je otegljena u rezalište. Tegalj je bio također problematičan jer je brod cijelo vrijeme bio dosta nagnut. Djelatnici Brodospasa odradili su ogroman posao te su za pothvat vađenja broda također nagrađeni Plavom vrpcom Vjesnika 1988. godine. Pravi uzrok potonuća nije mi poznat, a pretpostavlja se da se havarija dogodila uslijed gubitka stabiliteta i nepravilno ukrcanog tereta. Sudar s drugim brodom je isključen jer u blizini nije zapažen niti jedan drugi brod.
Biološka istraživanja koja su provedena dok je brod još ležao na dnu pokazala su da, unatoč istjecanju VCM-a, olupinu Brigitte Montanari su prekrili morski organizmi.
Time teorija da po kojoj istjecanje te količine vinil-klorid-monomera može ozbiljno ugroziti život u moru, srećom nije potvrđena.

Robert Udiljak

Literatura:
Dalmapedia.org
Forum Paluba.info
Internet
Izvor fotografije:
g. Joško Čelar
www.naviearmatori.net