Trema se malo smanjila u trenutku kada sam pola sata prije razgovora upoznala autora Igora koji je baš simpa lik. Pili smo kavu i zajedno se s Anom i Ivicom iz knjižnice i još par dragih ljudi odmah zapričali k´o da se znamo 100 godina. A onda je Ivica rekao da su upravo došli Julijana Matanović i Pavao Pavličić. I stvarno, bili su tamo u prvom redu. Rekla sam Igoru da sad imam veću tremu zbog njih nego zbog njega. 

Knjiga o kojoj smo razgovarali bila je Igorov drugi roman kojeg je u napisao. Prvi je kod čitatelja prošao ispod radara, a ovaj drugi, Listanje kupusa nalazi svoje čitatelje gdje god se taj njegov Kupus nađe. A kako i ne bi, kada priča o svima nama bliskoj temi, onoj koja je sve nas na ovaj ili onaj način dotakla. Ona koja je započela u proljeće 1991. i ona koja je mnogim dječacima i djevojčicama prekinula ono što nikome nikada ne bi smjelo biti prekinuto.

„Proljeće je najbolje doba za sadnju kupusa, a jesen za berbu i kiseljenje. Odjavna špica mog djetinjstva počela je u proljeće, a završila na jesen - listanjem kupusa. Kupus se bere tako da mu se s postolja od lišća odreže glava. Mi smo imali više sreće.“ - riječi su kojima ovaj roman započinje.

U razgovoru smo se dotakli mnogih „listova“; razgovarali smo o životu i djetinjstvu u Borovu Naselju prije rata, o disfunkcionalnim radničkim obiteljima iz koje je družina prijatelja An potekla, o nezahvalnoj situaciji one djece za koju se u ratu ispostavilo da su pola-pola. Porazno je bilo čuti da i danas postoje smjene u školama koje su hrvatske i srpske, u kojima je prihvatljivo da dječaka koji je pola-pola niti jedni niti drugi neće i da on, niti kriv niti dužan, kao što nisu bili ni krivi ni dužni oni 30ak godina stariji od njega, sam bez prijatelja „slavi“ Dan škole. Jer je pola-pola. Danas.

U pravilu, kada god je riječ o temi rata, pogotovo Vukovara ´91., uvijek je nazivnik te teme u podjeli na nas i njih, na one u krivu i one u pravu. U ovoj knjizi toga nema. Jedini nazivnik, jedina poruka i jedina perspektiva ove knjige je perspektiva dječaka i djevojčica, i naših i njihovih, koji su se našli u ludilu, a koje je, ako pogledamo između redaka današnje svakodnevnice, itekako još uvijek prisutno.

Slučajno je u petak bio 29.11., odnosno Dan (bivše) Republike. Njezin simbol bila je zvijezda petokraka. Zoran, glavni lik Listanja kupusa vidio ju je ovako;
„Uto nam se pridružio još jedan vojnik. Izgledao je mlađe i urednije. Nije imao dugačku bradu i crnu šubaru s četiri ćirilična S, nego šljem s petokrakom. Na zvijezdu smo bili navikli, ali ona u nama više nije budila nikakvu nadu; nikakvo navijanje, nikakav stav mirno, pjevanje partizanskih pjesama i recitiranje pionirskih zakletvi. Bila je to ugasla i pala zvijezda koja je svojim padom uzrokovala jedino smrt i rušenje.“

Bez obzira na težinu teme, ovo druženje Vodičana i autora bila jedna zaista ugodna večer i još ugodniji razgovor koji se odvijao "u atmosferi koja vas učini barem malo sretnijom osobom", kako je Ivica u svom kratkom osvrtu napisao.

Meni je bila čast voditi ovaj razgovor pred svojim Vodičanima, bila sam pod dojmom i "malo sretnija" cijeli sutrašnji dan, a uz to me i Julijana Matanović pohvalila. :-)

Ukratko, od srca vam preporučam knjigu Listanje kupusa, Igora Beleša. 

Text: Suzana Suman / Foto: Ivica Bilan