Antonela, Eluiz i Katarina poezijom se bore protiv besmisla ratovanja
Čovjek ne može bez ratova. Tako ispada. Nikad dovoljno pameti da do njih ne dođe. A, uzalud postoje i silne međunarodne organizacije koje su osnovane s ciljem da brinu o miru u svijetu. Previše je figa u džepu. Puno više nego dobre i iskrene volje da bude drugačije.
Nije šezdeset i deveta. Ali, i danas ima onih koji „žive“ Woodstock. Jer, i danas se ratuje. Posvuda. Pa neki imaju potrebu javno iskazati svoje protivljenje besmislu oružanih sukoba. Makar i stihovima. Kao što to čine tri mlade pjesnikinje.
Dvije iz Vodica i jedna iz Šibenika. Mirlovićkih korijena. One su Katarina Juričev-Barbin, Eluiz Srdarev i Antonela Radan.
Sinoć su njih tri čitale svoje pjesme u vodičkoj knjižnici. Pjesme protiv besmisla ratovanja. Pod zajedničkim nazivom „Bedem ljubavi mladih pjesnikinja“. Po uzoru na majke iz devedeset i prve.
Katarina i Eluiz su i ljetos predstavljale svoju poeziju. Ovom prilikom pridružila im se Antonela. Šibenska srednjoškolka koja je djetinjstvo provela u Mirlović Zagori.
Sve tri najradije se izražavaju kroz stihove. Čak i kad je riječ o njihovom buntu. Protiv onog što se dešava u Palestini i Ukrajini. I ne samo tamo… I, ma koliko to izgledalo mladenački naivo. I idealistički… Konačno, što bi svijet bez takvih?
Tekst i foto: Ivica Bilan
