U istoj prostoriji i dvije nekadašnje školske kolegice. One su u četvrtom bile davne… Ma, ne  smijemo ni napisati kad je to bilo. Ne bi se one ljutile, ali… Uglavnom, svih osam razreda osnovne škole završile su baš u zgradi u kojoj se ovo društvo okupilo. Blanka i Tončika. O njima pričamo. Jedna je knjižničarka, a druga povjesničarka umjetnosti. I svaka je dobra u svom poslu. A, bile bi one dobre i kao učiteljice. O tom poslu su nekad  maštale. Možda i zbog Vanje. Njihove učiteljice (i moje).  Možda su zbog nje poželjele radni vijek provoditi u učionicama i zbornici. Kako god, završile Blanka i Tončika u drugim vodama, ali ipak i u svojim zanimanjima stanu one ponekad pred učenike pa im o nečem pričaju. Tako je bilo i danas.

Prvo je Blanka našim dragim četvrtašima (a što ima da su krenuli u školu?) prepričala priču Eko Eko Hrvoja Hitreca. Onda ih je kviz pitanjima propitkivala kako bi provjerila što su od priče zapamtili. Uslijedilo je prikazivanje ekološkog filma kojeg su snimili njihovi vršnjaci iz dubrovačkog kraja (Martina ga je odabrala), a onda je učiteljsku ulogu preuzela Tončika.  Ona  je djeci pričala o slikarima čija djela krase zidove prostorije u kojoj su se nalazili. O braći Čače i Ignjatu Jobu.   I izložbi njihovih radova.

Uživale su njih dvije u današnjem druženju s učenicima. „Proletila“ im dva školska sata. A, pretpostavljamo da ni djeci nije bilo nezanimljivo i da im nije krivo što su nakon velikog odmora došetala do Stare škole. U dobroj Staroj školi uvijek se nauči nešto novo.

Text i foto: Ivica Bilan