Prije 72 godine u Tisnom je rođen Branko Pavlov, bivši nogometaš, pjesnik, nekadašnji dopisnik „Slobodne Dalmacije“, publicist i kako voli naglasiti, tridesetak godina domar u tišnjanskoj školi.
Njegova najnovija knjiga pod naslovom „Tisno i Tišnjani kroz stoljeća“ na 280 stranica obuhvaća život i ljude ovog mjesta od njegovog prvog spomena 1415. godine pa do najnovijih vremena uključujući i vrijeme koronavirusa.

-    Kako su i Vodice pripadale Općini Tisno od njezina osnutka 1811. pa do 1891. godine kad su osnovali vlastitu, neizostavni su u knjizi i neki povijesni podaci o Vodicama i Vodičanima, a koji su manje poznati. Osim knjige „Tisno i Tišnjani kroz stoljeća“ do sada su tiskane dvije zbirke pjesama (1999. i 2016.), zbirka kratkih dramskih tekstova (2005.), knjiga „Tisno i Tišnjani na prijelazu tisućljeća“ (2012.) u kojoj objavljujem izbor svojih novinskih tekstova vezanih uz Tisno. Inicijator sam i urednik zbirke pjesama „Plamene zvijezde“ (2008.) posvećene tragično stradalim vatrogascima na otoku Kornatu, 2017. objavljujem svoj ratni dnevnik pod nazivom „Na 130“ pisan u vrijeme Domovinskog rata, a 2018.  izlazi knjiga „Dvadeset godina nove škole“ u kojoj se dotičem povijesti tišnjanskog školstva – započeo je razgovor Branko Pavlov.

U njegovoj zbirci pjesama „U mriži mora i ljubavi“ mogu se pronaći i neki uglazbljeni stihovi poput „Ćutin ovi vitar“ koju izvode vodički „Godimenti“ ili „Uzmi me more“ zadarske klape Kadena, a koju pjeva i poznati tenor Marko Pecotić – Peco.

Kad ste se ozbiljnije počeli baviti pisanjem?

- Pa, rekao bih, kad i svi... u srednjoj školi koju sam pohađao u Rijeci. I, naravno, bile su to ljubavne pisme napisane u bilježnicu koju nitko nije smio vidjeti. Ipak, nekako je do njih došao moj prvi cimer u đačkom domu kojemu su se toliko svidjele da sam mu kasnije morao pisati ljubavna pisma curi u Lici – prisjeća se sa smješkom Pavlov.

Ipak, pisanje mu je bila druga ljubav, a nogomet prva.

Jedno je vrijeme bio junior „Rijeke“, ali teška ozljeda s operativnim zahvatom zaustavila je njegov nogometni  napredak. Nekoliko godina kasnije igrao je za jedan riječki niželigaški klub, a po povratku u Tisno odigrao dvije-tri sezone za biogradski „Primorac“.

Po završetku nogometne karijere okrenuo se pisanju, a hrabrost mu je dala „Slobodna Dalmacija“ za koju je kao dopisnik iz Tisnog počeo pisati nakon Domovinskog rata.

Nedavno je izdana Pavlova najnovija knjiga „Tisno i Tišnjani kroz stoljeća“.
-    Moja najnovija knjiga dio je različitih okolnosti. Što si stariji to te povijet svog mjesta više zaokuplja, a onda se dogodi i taj virus zbog kojeg si bio primoran biti više u kući nego vani. Internet, odnosno digitalizacija starih novina, knjiga, različitih arhiva, stručnih radova, putopisa, matičnih knjiga... sve što je bilo dostupno, učini svoje... I krenuo sam u taj izazov. Bilo je teško i trajalo je nekoliko godina ponajviše iz razloga što je arhiv Općine Tisno nestao ili je uništen nakon Drugog svjetskog rata – dodaje.

Kako su u drugoj polovici 19. stoljeća bili važni čimbenici u funkcioniranju Općine Tisno i Vodičani, autor se osvrnuo i na njih.

-    Posebice treba naglasiti vezu između drugog tišnjanskog načelnika Petra Katunarića (1828.-1844.) koji je izgradio onu prepoznatljivu palaču kraj tišnjanskog mosta u kojoj se danas nalaze uredi Općine, knjižnica, pošta i glazbene prostorije i obitelji njegovog nećaka Ivana Matkovića koji se s obitelji iz Vodica doselio u Tisno i bio četvrti načelnik Općine. Sve je to opisano u knjizi kao i još neki detalji vezani uz vodičke vijećnike u Općini Tisno u tom razdoblju – kaže Pavlov.

Pisati o povijesti svog mjesta bio je veliki izazov, ali se nada da je donekle u tome uspio.

Ali je pred njim još jedan.

-    Naime, KUD „Hartić“, odnosno tišnjanska glazba, 2027. godine obilježava svoju stotu obljetnicu i pri kraju sam pisanja monografije društva, što mi čini zadovoljstvo jer sam i ja kao i svi Tišnjani neraskidivo vezan za „Hartić“ – zaključio je.