Autorica knjige, u razgovoru za naš portal, govori o razlozima zbog kojih je ova knjiga nastala tek nakon više od trideset godina, ali i o teškom procesu prikupljanja svjedočanstava koja su duboko obilježila i nju samu.

Kako ističe, ideja za knjigu nije došla slučajno, već kao rezultat sazrijevanja vremena. Smatrala je da je došao trenutak da netko zabilježi ono o čemu se godinama šutjelo – kako je obrazovanje opstajalo u gradu pod opsadom.

Knjiga je rađena po istraživačko-novinarskom principu. Autorica je razgovarala s više od dvadeset osoba – nastavnicama i nastavnicima, učenicama i učenicima, knjižničarkama, trenerima i drugim sudionicima tog razdoblja, od kojih je tek troje poznavala ranije. Svjedočanstva nisu snimana ni audio ni video putem, već su zapisana, upravo kako bi se izgradio odnos povjerenja i omogućilo sugovornicima da se u potpunosti otvore.

Nastava u Sarajevu prestala je u proljeće 1992. godine, a djeca gotovo godinu dana nisu imala obavezno školovanje. Tek u veljači 1993. godine, u organizaciji civilne zaštite i obrazovnih institucija, ponovno je uvedena obavezna nastava. Ona se odvijala na tzv. punktovima – u podrumima, stubištima, stanovima, poslovnim prostorima i rijetkim atomskim skloništima, na lokacijama koje su pružale barem minimalnu sigurnost od granatiranja i snajpera.

Nastavnici su dolazili na te punktove, često radeći s manjim brojem djece, a velik dio njih bile su žene, budući da su muškarci uglavnom bili na linijama obrane. Nastavu su često držale osobe različitih struka – ekonomistice, jezične stručnjakinje i drugi – koje su se prilagođavale obaveznom kurikulumu kako bi djeca mogla nastaviti obrazovanje i ne izgubiti još jednu godinu školovanja.

Za djecu je škola u tim uvjetima imala daleko šire značenje od samog učenja. Bila je to sigurnost, struktura, sklanjanje s opasnih ulica i mjesta, ali i način da se očuva osjećaj normalnosti u potpunom kaosu rata. Istovremeno, kroz nastavu se nadoknađivalo gradivo iz prekinutih razreda, iako program nije mogao biti u potpunosti proveden.

Autorica priznaje kako je proces pisanja bio izuzetno emotivan. Djeca koja su danas odrasli ljudi, ali i nastavnici, često su se kroz svjedočanstva vraćali traumama koje nikada nisu u potpunosti nestale. Razgovori su nerijetko bili ispunjeni suzama, a i sama autorica prolazila je kroz snažne emocionalne trenutke dok je oblikovala njihove priče.

Svako svjedočanstvo u knjizi čini zasebnu cjelinu, s vlastitim jezikom, ritmom i načinom izražavanja, što dodatno svjedoči o dubini i autentičnosti zapisanih iskustava. Sva su svjedočanstva prije objave bila dana na uvid sugovornicima i autorizirana.

Knjiga ne imenuje one koji su pucali na Sarajevo, niti upire prstom. Fokus je isključivo na civilima, djeci i njihovoj borbi za opstanak kroz obrazovanje. Kako autorica naglašava, riječ je o historijskom zapisu koji se ne smije zaboraviti, ali i o univerzalnoj poruci snage, empatije i preživljavanja u nemogućim uvjetima.

Smatra da je knjiga namijenjena mladim generacijama, koje danas žive u posve drugačijem svijetu, kako bi shvatile kroz što su prolazila djeca u ratnim zonama, ali i kako bi razvile empatiju prema djeci diljem svijeta koja i danas prolaze slične patnje.

Predstavljanje knjige Mi, djeca Sarajeva održat će se u srijedu, 28. siječnja, u 18 sati u Gradskoj knjižnici Vodice.