I izgledom, čak i izgledom, a i svojim životom i djelovanjem u našoj sredini, odavao je dušu dobrog čovjeka. Niste ga osobno morali poznavati da bi, kad biste ga negdje susreli, razoružavajućim osmijehom na vas prenio svoj mir.

Teško je povjerovati da je u Vodice došao iz Šibenika, u kojem je rođen, ili iz Slavonije i Zagreba u kojima je živio. Vjerojatnije je da se tu uprisutnio dolaskom iz nekih prošlih vremena. Renesansnih, primjerice.

Na sinoćnjem otvorenju izložbe, koja se dogodila prigodom sedme obljetnice njegove smrti, govorila je Manuela Lela Srdarev, predsjednica Likovne udruge “More”, udruge čiji je idejni začetnik i osnivač bio baš Miha. Nakon što je gradonačelnik Ante Cukrov pozdravio skup, pogotovo članove Mihine obitelji, suprugu Lenku i djecu Kristinu i Damira, Lela je govorila o svom starijem kolegi po kistu i dobrom prijatelju. Među ostalim, i osobi koja ju je pogurnula u nastavničke vode. Na koje nije računala, jer se vidila u svijetu slobodnih umjetnika. Što je uostalom bio i Miha. Iako je sanjala o “slobodi”, nije Lela požalila što je na Mihin nagovor počela predavati likovni u školi. To ju je dovelo i do rada sa djecom na likovnim radionicama u sklopu “Mora”. A to je opet, uz pomoć Marije Ivande, proizvelo brojne skupne dječje izložbe, i upise u srednje umjetničke škole i likovne akademije. Da Miha u svemu tome nije imao umiješane svoje prste, svega toga ne bi bilo.

U nastavku ovoga teksta objavit ćemo ono što je na otvorenju izložbe govorila Lela (nešto slično napisala je i u popratnom katalogu). Ipak je najbolje da o njemu kazuju oni koji su ga dobro poznavali.

“Teško mi je pisati o Mihi, ne zato što nemam što reći, nego zato što mi ga je teško smjestiti u prošlo vrijeme. Bio je toliko prisutan u svemu što smo radili da se ta prisutnost nije prekinula njegovim odlaskom. Ona se samo promijenila.

Ova izložba nije oproštaj. Mi se od Mihe nismo oprostili ni onda kad je otišao, a ne opraštamo se ni sada. U ovih sedam godina bio je prisutan na svakoj našoj izložbi, kroz radove, kroz sjećanje i kroz ono što je ugradio u samu udrugu i u nas. Koji smo s njim radili.

Miha je bio jedan od onih ljudi na koje se možeš osloniti bez puno riječi. Nije se nametao, nije tražio prostor za sebe, ali ga je uvijek imao svojim radom, svojom energijom i spremnošću da sudjeluje.

Bio je među onima koji su krajem osamdesetih i početkom devedesetih gradili likovni život u Vodicama. Jedan je od suosnivača Likovne udruge “More” 1994. godine i od tada pa sve do kraja ostao je njezin stalni oslonac, pokretač, organizator i sudionik koji se uvijek rado i spremno odazivao, bilo da je riječ o izložbama, kolonijama ili zajedničkim projektima.

Ova retrospektivna izložba otkriva širinu i svestranost likovnog izraza Vladimira Mihokovića-Mihe, ali i jednu od njegovih temeljnih osobina, iznimnu stvaralačku energiju. Bio je doista plodan i brz stvaralac. Radio je u različitim tehnikama, od akvarela i ulja, preko akrila, do crteža, ilustracija i oblikovanja, uvijek zadržavajući prepoznatljiv likovni rukopis. Upravo u toj raznolikosti medija očituje se njegova otvorenost i radoznalost, ali i potreba za stalnim istraživanjem granica vlastitog likovnog jezika.

Crtež je pritom ostao trajna osnova njegova rada. Sigurna linija, osjećaj za formu i kompoziciju omogućavali su mu slobodu u daljnjoj razradi, bilo da je riječ o transparentnosti akvarela ili slojevitosti ulja. U akvarelu se ta sloboda očituje kroz lakoću i neposrednost, ali uvijek uz čvrstu unutarnju strukturu, dok u ulju razvija bogatu pastoznu fakturu, često koristeći gustoću nanosa, impasto i suptilno patiniranje kako bi postigao dojam trajanja i unutarnje dubine slike.

Tematski, Mihino slikarstvo kreće se između dviju snažnih cjelina koje se međusobno prožimaju. S jedne strane, tu su motivi dalmatinskog pejzaža, masline, kamen, more i strukture prostora, koje nikad ne prikazuje deskriptivno, nego kroz osobnu interpretaciju, reduciranu i pročišćenu do znaka. S druge strane, prisutni su religiozni motivi, koji proizlaze iz njegova duhovnog poziva i životnog iskustva. Umjetnik dosljedno progovara iz rakursa svojih najdubljih intimnih promišljanja, baveći se biblijskim likovima i temama, iskazujući svoje predanje Bogu, a nadasve ljubavi kao osnovnom životnom smislu.

U cijelom Mihinom opusu jasno se osjeća napetost između discipline i slobode. Bio je ozbiljan i promišljen u svom pristupu, ali istovremeno i razigran, gotovo dječački otvoren u samom činu stvaranja. Miha je živio svoj život kroz umjetnost, kroz sliku, pjesmu i glazbu, kroz svoju vjeru, kroz ljude, obitelj i kroz svoj poziv. Za njim je ostala bogata likovna ostavština o kojoj se brine njegova obitelj, osobito supruga Lenka.

Za njim je ostala i jednako važna ostavština jedne ljudske dobrote i plemenitosti, način na koji je bio prisutan među nama, nenametljivo, ali tako stvarno i životno da i danas osjećamo da je tu.

Njegovo se postojanje ne da svesti u okvire vremena. Više ga osjećam kao kretanje, kao put koji ide dalje prema prostoru u kojem sjenu odnosi vjetar, a svjetlo otvara nove horizonte. Ono isto kretanje na koje je i sam pozvao, na pučinu, na tihi ples s vjetrom.”

Od biografskih podataka valja navesti da je bio suosnivač i “Grupe 9” u Šibeniku. Bio je i jedan od utemeljitelja ogranka Matice Hrvatske u Vodicama, devedesetih godina. Nerijetko je organizirao prodajne izložbe svojih slika, od kojih je sav prihod donirao djeci poginulih branitelja. Bavio se duhovnim radom i bio je pastor Baptističke crkve u Šibeniku.

Kao kantautor objavio je četiri nosača, a iza njega su ostale i dvije zbirke poezije. Jednu od Mihinih pjesama sinoć je kazivala njegova kćer Kristina. Svojom izvedbom navela je na zaključak da umjetnički geni čine “svoje”. Blago rečeno.

Vladimir Mihoković-Miha rodio se u 1954. godine u Šibeniku, a u njemu je, nakom smrti u svibnju 2019. godine, i pokopan.

Retrospektivnu izložbu Mihinih radova možete pogledati kroz naredna tri tjedna.

Tekst: Manuela Lela Srdarev i Ivica Bilan
Fotografije: Bepo Novaković