Stanko Šprljan Banjara: Kako sam postao 'navrnjeni' vozač autobusa

Za sebe kaže da je "navrnjeni" vozač autobusa. Po struci je tokar. Nadimak mu je Banjara i javio nam se iz Frankfurta kako bi ispričao zašto je postao vozač autobusa, kako izgleda njegov radni dan... Anegdota s putovanja mu ne manjka, ali i uz sve nepredviđene situacije, stres i odgovornost voli svoj posao. 

-    Imam 39 godina. Friško sam oženjen i imam prekrasnu suprugu. Otac sam troje djece i najviše mi nedostaje obitelj kad sam na turi – predstavio se Stanko Šprljan Banjara. 

Trenutno je na turi u istočnoj Njemačkoj, putnici su mu Azijati, sporazumjeva se na engeskom jeziku, a javio nam se iz kišnog Frankfurta. Vozi po kiši, po buri, vozi zimi, ljeti. Ture mu obično traju 7 do 10 dana i nakon tri ili četiri ture, ovisno o dogovoru s kompanijom za koju radi, vraća se u rodne Vodice. 

I tako posljednjih sedam godina. A za volan je sjeo sasvim slučajno.

-    Ja bi za sebe rekao da sam "navrnjeni" vozač, jer nisam pohađao školu za vozača autobusa. Naknadno sam položio za vozača D kategorije, pa zato i kažem da sam "navrnjeni". Inače sam tokar po struci. Prve kilometre odvozio sam na liniji Split – Zagreb, a potom na kružnoj liniji Zagreb – Zagreb. Osim te linije vozio sam u početku i na liniji Zagreb – Trst – Ljubljana – Koper – Umag – Poreč – Pula – Rijeka – Zagreb. Početak je bio težak, iznimno stresan. Odgovornost za putnike koje prevoziš, stres zbog neiskustva na cesti s autobusom. Sve sam to trebao nadvladati i nije mi bilo lako – nastavlja.

Nadvladavao je, učio je, ne ispuštavši volan iz ruku. 

Na početku je vozio manje autobuse od 12m, potom one od 14m. Ceste su mu od onih zastrašujućih početaka, od vijugavih nepoznatih zavoja, od strahova kada ući u zavoj, kada smotati volan postale zadovoljstvo, postale ljubav. Nakon tri mjeseca vožnje manjih autobusa, kilometara i kilometara iza sebe, odlučio se okušati u vožnji tura. I to s:

-    Mrcinama od autobusa, doubledeckerima. Kad s jednim takvim uđete u Pariz, ma slobodno mogu reći čunka ste – smijući se nastavlja.
I to ne mala. A sve zahvaljujući upornosti i znanju. Najduža relacija koju je vozio odjednom bila je cca 600km. Dnevna, jer noću izbjegava voziti, premda se u nekoliko navrata i u tom okušao. 

-    Teško mi je voziti noću i ako baš ne moram, izbjegnem to. Uz znatiželju za vožnje tura, želju za upoznavanjem ljudi, kultura i gradova, to je bio jedan od razloga zašto danas radim upravo ovo. U ovakvom tipu vožnji, tzv. turama po gradovima, odnosno turističkim turama, nema noćnih vožnji. Obično su to dnevne vožnje koje započinju ujutro oko 8 sati – priča nam Banjara. 

Ali, vozačima radni dan počinje puno ranije. 

Pripreme su brojne; od proučavanja lokacija gdje treba voziti, gledanja karte, proučavanja parkirnih mjesta, vremenskih uvjeta... Obično dnevna vožnja po gradovima završava oko 20 sati i Banjara putnike dovozi ispred hotela. 
Tek tada kreće prava avantura za njega.

Pronaći parkirno mjesto za autobus u milijunskom gradu, očistiti ga za sutrašnji dan, provjeriti je li sve ispravno; ponekad mu nakon sati vožnje bude zahtjevnije to nego li sama vožnja. Za vrijeme oblisaka autobusom se prolazi kroz nekoliko gradića, obilazi se nekoliko mjesta, putnici obično odlaze na ručak, odlaze u šetnju i sl., a Banjara ih ostavlja na dogovorenim mjestima i poslije se vraća po njih. 

-    Najgore mi bude kada su mjesta na koja ih trebam ostaviti u centru gradova. Imate niti pola metra pločnika na koji mogu izaći putnici. Promet je vrlo gust, morate biti oprezni, parkirno mjesto nemate osigurno, pa se snalazite na sve načine. Tako mi se znalo dogoditi da putnike iskrcam ispred hotela, pa odlazim 3 km dalje tražiti parkirno mjesto, pa uzimam taxi i dolazim natrag u hotel. Zamislite kako mi je bilo jednom prilikom kad sam imao turu od 9 dana, gdje su putnici imali smještaj u samom centru grada. Ajme, kad se sitim – dodaje.

Osim stresnog dijela posla, postoje i čari. 

Na turi po Velikoj Britaniji s autobusom je u francuskom gradiću Calais ušao u teretni vlak i prešao La Manche, te se iskrcao u Doveru u Velikoj Britaniji i nastavio skupljati kilometre po, do sada, najsjevernijoj državi u kojoj je bio. Najjužnije je vozio u Istambul. 

Svaki prelazak granice zabilježen je, osim u njegovoj putovnici i na hladnjaku u njegovu domu. 

Magnetima kojih do sada ima iz 30 država u kojima je vozio i brojih ih 390. 

391. bi trebao biti u rodnim Vodicama za 20 dana, a kad dođe  kući, osim što će mu u zagrljaj potrčati mali Duje, kćeri i supruga, Banjara će uživati s prijateljima u balotama i utakmicama. 
Daleko od ceste i volana. Sve do 392. magneta.