Bura i prazne ulice: Kad Vodice spavaju zimski san

Večeras hodam kroz centar, bura probija i reže po licu, iako je tek 8 stupnjeva.

Grad je pust, nigdje nikog, tek pokoji prolaznik koji žurno odlazi kući. I baš u tom trenutku sretnem Roka. Zabundan je od glave do pete – kapa, šal, rukavice – jedva ga prepoznajem.

– Di ćeš, Roko? – pitam ga kroz smijeh, jer ga rijetko viđam tako utopljenog.

– Ma idem s mise, malo prošetati oko Punte da uhvatim zraka, a onda ravno kući pod deku – kaže, držeći se rukama za džepove kao da traži još malo topline.

Stali smo na tren, pričamo kratko, jer nas bura tjera dalje. Roko, vječni "ljetni tip", odmah je krenuo kukati na hladnoću.

– Zima mi nije draga, sve zamre. Po ljeti uvijek nekog sretneš, staneš na ćakulu, a sad jedva da koga vidiš po selu – kaže Roko, pomalo nostalgično.

– Ma dobro, nije ni zima tako loša – uzvraćam mu ja. – Topla kuća, mir i tišina...

Roko odmahne rukom:

– Ma daj, meni je to dosadno. Daj ti meni ljeto! Lagana odjeća, šušur po rivi, uvijek netko za popričati. Ovo sad mi je previše mrtvo.

Još smo malo nastavili pričati o tome kako ljeti grad živne, riva bude puna, a svaki kutak pun šušura. 

Ali Roko je ostao pri svome – "daj ti meni ljeto". Nas dvoje smo se složili da svako godišnje doba ima svoje prednosti, ali teško je ne voljeti onaj osjećaj života koji ljeto donosi.

A vi, čitatelji, što više volite – živahne ljetne večeri ili spokojne zimske noći?