Legenda vodičke rive: Desto – 125 godina priče o vjetru, moru i ljudima

Ime mi je Desto. Izgrađen sam 1900. godine u Italiji, u mjestu Chioggia. Sagradili su me kao teretni brod da bih služio ljudima. Nakon mnogo godina rada po buri, jugu, neveri, malo sam se umorio te sada prevozim putnike. Jedan sam od najstarijih trabakula u Hrvatskoj.

Iz Italije sam otplovio baš u Hrvatsku, tj. u Martinščicu na otoku Cresu gdje ga kupuje obitelj Pinezić.

Nakon Drugog svjetskog rata su me, kao i mnoge druge brodove, nacionalizirali te poslali Crnu Goru gdje služim do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada se vraćam opet u Hrvatsku.

Kupuju me vlasnici iz Kukljice na otoku Ugljanu gdje plovim i neumorno služim vadeći pijesak do sredine sedamdesetih godina.

Nakon toga, nisam otplovio daleko, samo do Vodica gdje ostajem i do danas te prema riječima mnogih, postajem zaštitni znak vodičke rive.

Naravno, i tu sam neumorno služio sljedećih 15 godina kada je vlasnik odlučio da bih mogao svojim posebnim izgledom mamiti poglede turista i pričati im neku novu priču.

Tako su me uredili. Dogradili mi salon umjesto štive, postavili stolove i umjesto kao pravi umirovljenik, pretvorio sam se gotovo u mladića te sam poželio vidjeti malo nacionalnih parkova, otoka i uvala, a na meni su se održavala vjenčanja.

Došao je i Domovinski rat te sam zajedno s drugim brodovima bio sudionik povijesnog konvoja Libertas prema Dubrovniku.

Tako je i moj tadašnji, prijašnji i sadašnji vlasnik dobio nadimak, baš kao i ja, Desto. I nikada nisam mijenjao ime, jer sam uvijek budan i čekam neke nove plovidbe.

A tek mi je 125 godina, možete zamisliti? Ne mogu to slovima i napisati jer i slova je puno, sto dvadeset i pet!

Možda sam najstariji trabakul u Hrvatskoj. To nažalost ne znam, ali znam da sam uvijek tu i postao sam legenda, a zahvaljujući ljubavi obitelji Cukrov nekako si mislim da bih mogao bar još toliko.

Slažete li se?

Tekst i foto: Robert Udiljak