Povod za izradu prve muške nošnje bila je situacija iz vlastite kuće. Njezin suprug Ante godinama je nosio krožet posuđen od Jole Mateše, koji je s vremenom postao iznošen. Kako nije bilo primjereno takvu nošnju vratiti vlasniku, Sanja je odlučila napraviti novu.

– Ante je taj krožet nosio na brojne nastupe s klapom. Bio je toliko nošen da su konci popuštali, jednostavno se više nije mogao vratiti. Tako je došla odluka – ja ću mu sašiti novi – kaže Sanja.

Tako je, bez velike pompe, započela priča o izradi muških vodiških nošnji. U proces su se uključile i njezina majka te članice kulturne udruge Vodiške perlice, s kojima već godinama surađuje. Najzahtjevniji dio posla bio je ručni vez, koji iziskuje strpljenje, preciznost i osjećaj – jer svaka nošnja je drugačija.

– To nije serijska proizvodnja. Svaka nošnja je priča za sebe. Nekad mi danima ne ide ništa, a nekad u jednom danu napravim više nego što sam mislila da mogu. Vez je kao crtanje po platnu – nema šablone ni pravila – objašnjava Sanja.

U više od dvadeset nošnji koje je do sada izradila, bilo je i onih koje su završile daleko od Vodica. Jedan mladi par iz Njemačke, oduševljen viđenim na jednom krštenju, naručio je dvije nošnje za svoju svadbu u Mostaru – žensku i mušku. Iako nisu porijeklom iz ovih krajeva, odlučili su se presvući u nošnje točno u ponoć, a kasnije su ih nosili i na Oktoberfestu.

– To mi je posebno drago. Ženska nošnja koju sam im radila bila je inspirirana muškom, ali strukirana i prilagođena figuri. Bila mi je izazov napraviti je – prisjetila se.

U svojoj radionici Šalturica, Sanja koristi kombinaciju ručnog rada i suvremene tehnologije, no naglasak uvijek ostaje na autentičnosti i očuvanju motiva i oblika koji su karakteristični za vodiški kraj. Najčešće koristi smeđu boju kao podlogu, s elementima u crvenoj, zelenoj, plavoj i žutoj. Kako sama kaže – “nema pravila, ali ima osjećaja”.

Pored šivanja, planira se i prenošenje znanja na druge. U suradnji s Gradskom knjižnicom Vodice i udrugom Vodiške perlice, najesen planira pokrenuti radionice na kojima će starije krojačice i zanesenice tradicijom moći razmijeniti znanje, prenijeti iskustva i možda potaknuti mlađe da se uključe.

– Jedna važna lekcija koju sam naučila je da ne treba čekati. Često si kažemo ‘iza ljeta ćemo’, ‘drugi put ćemo pitati’ – a onda se dogodi da ljudi koji su nam mogli pomoći više nisu tu. Zato želim da kroz radionice okupimo one koje još uvijek znaju puno, ali možda to ne znaju prenijeti – kaže Sanja.

Iako je kroz godine šila razne komade – od žudijskih košulja do odjeće za skautske nastupe i vjerske svečanosti – muška vodiška nošnja joj je, kaže, jedna od najdražih.

– Kad vidim da je netko sretan u nošnji koju sam sašila, to mi je najbolja potvrda da sam na pravom putu. Osmijeh koji ljudi imaju kad se pogledaju u ogledalu – to je ono što me gura naprijed.