Što su sve djeca imala prilike naučiti na radionici ispričao nam je predavač Ive Stančić.

-    Prošlog utorka se pojavilo 6 polaznika. U četvrtak ih je bilo 9, a u subotu ponovno 6. Sva tri dana radionica je trajala od 10 do 12 sati te su je pohađala djeca viših razreda osnovne škole. Bilo je dinamično i djeci jako zanimljivo. Cijeli koncept radionice sam  osmislio na način da djeca prvog dana crtaju nešto po izboru što će se kasnije printati. Netko je tako nacrtao zmaja, netko svoje ime, privjesak... Bilo je raznih ideja.

Potom su nacrtano modelirali plastelinom što je djeci bilo vrlo zabavno. Drugog dana su radili u kompjuterskom programu Tinkercad. Tinkercad je jedan od internetskih alata koji služi za dizajniranje, 3D modeliranje i  izradu modela uz pomoć jednostavnih geometrijskih oblika i kombinacije istih. Tako su djeca koristeći taj program crtala u 3 D obliku ono što su prethodnog dana modelirali plastelinom – priča nam Ive Stančić, predavač.

Posljednji dan radionice djeca su s nestrpljenjem iščekivala.

-    Svi dani radionice su bili zanimljivi i svakog dana se moglo čuti i naučiti nešto novo. Radionica je bila dinamična, djeca su imala razna pitanja, atmosfera je bia opuštena. Za izvršen trud djeci su  u subotu, posljednjeg dana radionice, dodjeljene diplome. Proslavu smo nakon dodjele nastavili ispijajući sok i družeći se kod mog dobrog prijatelja u beach baru Arauzona. Ono što su prvog dana zamislili još nije isprintano.

Dogovor je da ću to napraviti slijedeći tjedan, a plan nam je radove izložiti u knjižnici da i drugi mogu vidjeti što su maleni kreativci radili – nastavlja.

Djeca su po završetku radionice sa zanimanje ispitivala predavača hoće li održati još neke radionice i hoće li se i slijedeće ljeto ponovno održati nešto slično. 

-    Njihova zainteresiranost mi je motiv da i u budućnosti ako se ukaže prilika ponovno napravim radionicu. Do tada sam sretan i zadovoljan ako se samo jedan polaznik zainteresira za 3 D printanje i udalji od igrica koje u današnje vrijeme sve više obuzimaju djecu – dodaje.

A do realizacije ove radionice Stančiću se dogodilo slučajno. 

-    Rođen sam u Lichuu 1982. godine i kao šestogodišnjak sam dobio od pok. oca kompjuter Amiga 500. Jako puno vremena sam provodio na kompjuteru i moj otac se ljutio misleći da samo igram igrice. Majka se nije slagala s njim i dopuštala mi je upotrebu računala. Godinama poslije otac mi je rekao da je najbolja stvar koju mi je ikada kupio upravo taj kompjuter zahvaljujući kojem mi je IT tehnologija danas posve bliska.

Premda sam bio vječni student, čemu je najviše kumovala moja ljubav prema Dalmaciji, Vodicama i Hajduku, naposljetku sam završio studij. Radio sam dugi niz godina kao koordinator opskrbnog lanca. Samouk, vješt sam u 3 D printanju, perfektno govorim engleski jezik, radim razne laserske konfiguracije, bavim se dizajniranjem. Prije nekoliko mjeseci kada sam suprugom učlanio u knjižnicu prilikom jednog razgovora s Ivicom Bilanom obojica smo došli na ideju za ovoljetnu radionicu – govori nam.

Dogovoreno se ostvarilo. 

Kada nije za računalom Ivu se može se vidjeti s bijelim šalom ili na utakmici.

-    Aaaaaa strastveni sam navijač Hajduka. I pok. otac je bio navijač i majka također strastvena navijačica. Ljubav prema Hajduku mi je u genima. Glavna tema za vrime ručka ili večere uvik je bio Hajduk. Uz Hajduka sam upoznao puno ljudi iz različitih krajeva Hrvatske. Imao sam i moju ekipu sa zidića; bili su to navijači iz okolice Frankfurta ludi za Hajdukom i sve nas je spojila ljubav prema bilom dresu. Za mene dite gastarbajtera odrastati daleko od Dalmacije Hajduk je bio most i poveznica sa mojim korijenima koji su me uvik vukli da dolazim i na koncu se vratim natrag u Vodice – dodaje.

Osim Hajduka Stančića korijeni vuku i u rodno selo pok. oca, poznatog diplara Ante.

-    Želja mi je naučiti svirati diple baš kako je on svirao i tako sačuvati tradiciju. I uspomenu na pok. oca – zaključuje.