Koju pohađa i puno male dice iz Vodic. Udrugu vodi predsjednik Miro Stipaničev, a iz Zagreba mu ruku daje košarkaški zanesenjak Šime Kumanović. I gospođa Jelica Stipaničev. Nedavno su oni u vodišku knjižnicu doveli 97-godišnjeg Stipu Cvitana. Veseloga čovika koji piše predivne zavičajne pisme. Bilo je baš lipo. Bila je na tom druženju u Staroj školi i gospođa Milena Stipaničev, udana Ebel. Vidija san je i preksinoć na otvorenju Rokine izložbe. Nju i njezinoga supruga. Hermanna. Oboje su tihi. I nenametljivi. Godinama pomažu Mileninom rodnom mistu. Ponajviše rad Kulturne udruge Tribunj. Vole Milena i Hermann uživati u lipotama Tribunja. Pa dođu do njega kad god mogu.  Dojedre do njega. 

A, Tribunj je zadnji godin sve lipši i lipši. Poluotok sa  kamenim kućama i kvalitetnim lokalima, kilometarske šetnice, Sveti Mikula sa pogledom na posebno plavo more i predivan arhipelag,... Često zimi bacin đir do Tribunja. I šetnicom do Sovlje. Za koju mi je Mile Bastić reka da se tako zove jer su se baš tamo znale okupiti sove s naše obale Jadrana. Taj đir bacin u društvu Frane Skočića. Popnemo se i na Mikulu. I uživamo.

Svaki puta iznova. 

Sad ću se vratiti u devedeset i prvu. Lito devedeset i prve. Iz skradinskoga zaleđa odjekivale su detonacije. Bilo je sve jasnije da se rat neće moći izbjeći. Ekipa Televizije zaputila se do Tribunja. Sanja i ja išli smo viditi i čuti naše prve susjede. Kako žive. I kako dišu. Pedesetak osoba zatekli smo na balotani. Svi generacij. 

Porazgovarala je Sanja sa nji desetak. Iako se trudila skretati  razgovor na neke vedrije teme, pogotovo one vezane uz šaljive događaje na balotama, svi su se uvik vraćali na zlo koje je  dolazilo s “istoka”. 
“Jutu me ovi ozgor!” - rekla nam je jedna starija Tribunjka koja je plela nešto za praunuka. Do nje je sidila Stane Grubišin. Uvatila osandeset i prvu. Cili život je kopala u poju. Živi kod sina. A ima još petero dice. “Od strava neću jutro uvatiti. Šta misliš, oće li vo i kod nas doći? To će mi biti treći rat koji san doživila. U drugomu san konjima prevozila municiju. A, sad me stra. Milo mi je dice moje.” - govori nan Stane.

Pričala je Sanja i sa Joškom Babunom i sa Ivom Đanijem Stipaničevim. Joško je bija klasni nogometaš. Igra je u vezi. Nosija je i tribunjski i vodiški dres. Na Sanjino da nan je Skradin skroz blizu, Đani Stipaničev stariji reka joj je  da je nama i Osijek blizu. Jer ga nosimo u srcu i na duši. 

Spominjala se u razgovorima i marina koja se tek počela graditi. Marina koja će prominiti vizuru dotadašnjeg Tribunja. I koja će u godinama nakon rata, misto koje je do tad bilo poznato po ribarenju i utrci tovara, pretvoriti u sve poželjniju turističku destinaciju.  

Devedeset i prve jedno je tribunjsko dite imalo dvi godine. Njegov dida  je te godine bija jedan od najangažiraniji judi u mistu. Danas, trideset i četiri godine kasnije, to dite vodi Tribunj. Sad je sigurno napet jer za koju uru počinje Ribarska noć. Uz Utrku tovarov, to je najvažniji događaj u mistu. 

Pogledajte ovu reportažu Televizije Vodice pa se zaputite u Tribunj. Uživajte u mirisima gradela, domaćoj pismi i lipotama Jurjevoga grada! 

Bacite oko i na Rokine slike, a bacite đir i do balotane. Još uvik je na istomu mistu. 

Živili!!!