Ali ovaj put, riječima jednog hrvatskog branitelja, izrečena je i dublja frustracija - ne samo zbog nesanice, već i zbog osjećaja da se izgubilo nešto vrijedno, nešto za što se, kako je rekao, "borilo".

Sve je krenulo objavom u popularnoj grupi Vodičanke i Vodičani, gdje se autor zapitao: „Jel ovo moguće, peva pevajka, tresu se Vodice... a da ja pustim s balkona 'Čavoglave', digla bi se halabuka?“ Komentari su eksplodirali - od poziva na zabranu cajki i zaštitu domaće glazbe, do obrane prava svakoga da sluša što želi.

Problem koji nije (samo) glazbeni
Ovo nije priča samo o glazbi. Ovo je i priča o identitetu, o osjećaju pripadnosti, o neravnoteži između turističkog profita i života lokalne zajednice. I da, ovo je i priča o generacijskom jazu – o tome tko što smatra „svojim“, a tko „tuđim“.

Jedni se pitaju: „Zašto La Playa ili slični klubovi mogu svaku večer cijelom gradu diktirati ritam?“
Drugi odgovaraju: „To je turizam, to je tržište, ako vam smeta, zašto ste ostali ovdje?“
Treći pokušavaju balansirati - priznaju da glazba jest preglasna, ali da ne treba od toga raditi političku stvar.

O ovoj se temi više puta raspravljalo i na sjednicama Gradskog vijeća. Vijećnik Auror Friganović prošle je godine postavio pitanje o buci, upitavši: “Je li to turizam ili terorizam?” i istaknuo kako buka ljudima onemogućuje normalan život i rad.

Gradonačelnik Ante Cukrov tada je rekao da se svakodnevno bavi tim problemom te da redovito prima pozive građana, čak i kasno navečer. Naglasio je da je održao sastanke s nadležnim inspektoricama te da je razgovarao i s vlasnicima klubova koji, kako kaže, tip glazbe prilagođavaju publici, ali da tip glazbe nije nešto što Grad može ili smije određivati. Ipak, naglasio je da razumije nezadovoljstvo građana i da će se i dalje truditi da se pronađe rješenje koje neće ići na štetu suživota.

Vodice su se odavno prometnule u atraktivnu ljetnu destinaciju, ali pitanje je koliko su se istovremeno uspjele sačuvati kao zajednica. Nije riječ o tome tko što sluša, nego može li se i koliko različitosti tolerirati u istom prostoru.

Ako nas buka više dijeli nego što nas glazba spaja, možda nije problem u decibelima - nego u dijalogu.