Zvuči puno, a kad ji vidin, ne bi in da toliko. S druge bande, ima i puno oni iz te generacije koji više nisu sa nama. Sad ću van napisati njiova imena. Gordana Bastićeva mi je dala popis. Razvrstala je ona nji po mistima (Vodice, Tribunj, Srima, Gačeleze i Kaprije) odakle su. Nekako mi se čini da su poredani i po redoslijedu umiranja.  Baren ovi iz Vodic.

(Napomena: ženama smo napisali djevojačka prezimena)

Vodice:
1. Mirjana Juričev-Grginov
2. Marko Jakovljević
3. Ante Juričev-Boban
4. Mladen Čičin-Šain
5. Marica Palunko-Tabakinova
6. Ante Delabarbara-Čučo
7. Ivan Vulin
8. Mijo Španja
9. Ivica Vulin
10. Anđelko Španja-Peko
11. Tonči Španja-Sikirica
12. Mirjana Juričev-Martinčev-Šubašina
13. Marija Šprljan
14. Marija Bilan

Tribunj:
1. Miro Unić-Ružni
2. Nevesin Ferara
3. Evelin 

Srima:
1. Nikica Antić

Gačelezi:
1. Božo Tabula

Kaprije:
1. Nenad Radovčić-Jumbo

Kad bi sad iša napisati baren nešto o svakomu od nji, ispisa bi puno više teksta od onoga koliko današnji čovik ima volje utrošiti na čitanje. Neke san poznava toliko dobro da bi samo o njima moga puno toga reći. Puno toga lipoga. Pozitivnoga. Tri osobe bile su mi posebno bliske. I drage. A i ja njima. Zato ću sada, dok ovo pišen u jednomu od razreda u kojima su započeli svoje školovanje, a i kasnije druženje kroz cili život, baciti pogled prema “gori”, namignuti in, i izreći jedno veliko FALA za puno toga dobroga i pametnoga šta san od nji čuja i naučija. 

Prije pet godin, kad su se okupili da bi proslavili sedandeset godin života, imali su i izložbu fotografij. Gordana se pobrinula da i na taj način obilježe svoje druženje kroz sedan desetljeća. Pobrinula se Gordana i da ovaj tekst bude popraćen s nekoliko fotografij. Pogotovo su vridne one snimljene kad su oni bili u prvomu razredu. Bila je to školska godina 1957./58. Sa prvin A razredon na slici je učitelj Ivo Ševerdija, a sa B razredon su učitelj Joso Mrša i tadašnji upravitelj škole Franjo Leček. 

Donila mi je Gordana i isječak iz Slobodne sa tekstom našega vrsnoga novinara Ante Talijaša o pedesetgodišnjacima koji su posadili pedeset čempresov na potezu od Okita prema Vodicama. Sa svake strane po dvadeset i pet. Bilo je to šesnaestoga dana u prosincu dviiljadite. Nediju dan kasnije, Gordana, Joso Bilan i svestrani Jole Bumbin posadili su fafarinku na granici između Vodic i Tribunja. 

Pet miseci prije toga, imali su svoje redovito generacijsko okupljanje. Kako mi je Gordana donila i sačuvanu pozivnicu za to okupljanje, sad ću prepisati tekst koji je staja na njoj:

“Generacijo!
Godine zašuštale pod nogama, u kosi zasjale bijele vlasi, a srce viče: PEDESET mi je.
A tamo ispred stare škole, još nas ima, čuju se naši glasovi, smijeh i vika.
Još smo tamo, a prošlo je TRIDESET I PET godina.
Sjetimo se, jer bogatstvo je učežnji i sjećanju.
Nema više petica i jedinica, u torbama umjesto knjige već odavno nosimo brige.
Evo, školsko zvono se ponovo čuje, požurimo na naš susret 29. srpnja 2000. godine, da ne zakasnimo.
Mi, djeca sa sredine stoljeća, mi slavljenici - PEDESETGODIŠNJACI!”

Sad je četiri i po popodne. Pedesetgodišnjaci iz dviiljadite okupljaju se i danas.  U sedan uri. Imati će lipu uspomenu i na taj susret. Doći će u sedan uri, da bi ih fotoaparatom zabilježili,  i Pere Virilov i Šime Strikomanov. Milenijski Šime (i Edita) će in istu večer  i isporučiti isprintane fotografije. A, ko ima takvu povlasticu?! :-) Ma., neka njih! Zamiritali su. Živili oni nama!

P.S. Fala Gordani Bastić Kusanović na velikoj pomoći!