Šta je meni bilo draže viditi. Volin te naše stare kuće koje imaju takvu boju. Pogotovo kad vrimenom dobiju patinu. Kad vrime učini svoje. Pa malo potamnu. To mi je mediteranskije od kamena. 

Godinama san, kad bi prolazija pored Krpinove kuće (za one koji ne znaju, to je kuća obitelji Strikoman), obavezno bacija pogled prema gori. Zna san da ću na prozoru prostorije koja gleda prema moru, a koja se nalazila na drugomu katu, ugledati Paulu. Jednu od sedan sestara Mirković. Tomica se udala u obitelj Bilan, Marija je udajom dobila prezime Franin-Pečarica, Stanislava je otišla kod Crljenkovi, Kosana na Plimicu kod Skočićevi, Antica u Zaton kod Antićevi, a Kate i Franka su cili život ostale Mirkovićeve.

Imale su sestre brata Krstu koji je odselija u Australiju. I brata Antu koji je živija i radija u Zagrebu. Od svi nji sad je osta samo Ante. Koji lito provodi na didovini. U svomu Selu. U ulici u kojoj je Čorićev turanj. Desetak metri udaljen je od kampanela. I pedesetak od sestre Paule. Koja je jučer umrla. Osmi devetoga, na Malu Gospu, napunila bi Paula osandeset i devet. Rođena je čuvene trideset i šeste. U godini u kojoj se u Vodicama rodilo sto i tridesetero dice. 

Naše Selo ima Španjinu ulicu i Ulicu Ante Španje. U prvoj, a to je ona koja ide od Poljane prema Čorićevu turnju, više nema nikoga ko se tako preziva. U ovoj drugoj, meni susjednoj, ima nešto malo Španjini, ali spominjem je radi drugoga razloga. Tamo su Ivanka Bekićeva, Mira Petrićeva i Milka Pipićeva. Vrlo blizu živila je i Mira Krivova. A i još neke...  

Sve su one rođene te iste godine ka i Paula. Jedna od nji, a to je Milka Pipićeva, poseban je fenomen. Ona je u drugomu misecu ušla u devedesetu, a još je toliko aktivna da je to čudo jedno. Ne bi je tija ureknuti, ali ta nikad nije umorna. Svugdi ona stigne. Pa i obilaziti starije Vodičane koji su se razbolili. Obilazila je i Paulu. A posjetila je zadnje vrime više puta i Milu Krpinovu. Jer, ni ona više nije najbojega zdravja.

Mile Šainova udana za Antu Strikomana. Kikinoga i Mijinoga brata. Pokojnoga Paulinog muža. Znajte da je i Mile(va) rođena trideset i šeste. Pa su se tako dvi vršnjakinje udale za dva brata. Iz mesarske obitelji Strikoman. Reka bi sad čovik, onako na prvu, da su dobro prošle i da su imale lagodan život. A, nije baš tako. I jedna i druga  su se puno naradile, a doživile su i grozno teške životne trenutke. Milevi je umra sin. Radomir. Ima je desetak godin. A Pauli unuk. Hrvoje. Jedan od dvanaestorice heroja s Kornata. On je ima osamnaest. Krajem miseca biti će točno toliko godin od tragedije koja se dogodila na tom raju na Zemji. 
Nije Mili i Pauli bilo lako nastaviti živiti nakon toga. S takvim ožiljcima. Na srcu. 

A, doživile su one lipe godine. Tako se kaže.  Iza Paule, a i Mije koji je odavna umra,  ostaju sin Ivica i kćeri Vjera i Regina. I puno unučadi i praunučadi. Sinoć su se svi okupili u Krpinovoj kući. Na katu do kojega vode strme drvene skale. Kojima se jučer po ko zna koji put uspela i Milka Pipićeva. Kako bi to bilo da se moli za njezinu Paulu, a da ona nije tamo?

Prolaziti ću ja rivom svaki dan i ubuduće. I neće mi biti teško baciti pogled prema gori i zamišljati da je Paula još uvik na svojoj ponistri. Doli na rivi sretati ću Stanka Šainova. Koji je, ma zamislite, isto rođen te daleke trideset i šeste. A, čovik još uvik, ama baš svakoga dana, ide na posal. Zajedno sa sinovima Mariom i Antom. I unukom Tinom. Ni njega, ka ni Milku, ne bi tija ureknuti, ali nisan izdrža  da ih ne spomenem. 

Maloprije je u knjižnici bila Zorka Srdareva. Ona je jedna od sedam sestara iz obitelji Podrug. Iz Piramatovaca. Za razliku od sestara Mirković, one nemaju braću. Nemaju one svoga Krstu. Ni Antu. Koji će se, živeći u sjeni kampanela, i uz zvonjavu, sićati nekadašnji Vodic, mladosti, oca, matere, brata i svojih dragih sestara...