To su vodički zet Smiljan Radić i Danijel Lasan-Zorobabel. O njima i njihovim pjesmama ćemo drugom zgodom. Danas ćemo se posvetiti trećoj. Koja će nas uvesti u jednu drugu, ali ne i drugačiju priču. 

Radi se o pjesmi “Voda je gradu darovala ime”. Stihove pjesme koja pojašnjava zašto se naše mjesto zove baš tako kako se zove, napisao je vodički kroničar Mile Bastić, a uglazbio ih je maestro Boris Jakovljević.

Pjesma je vremenom toliko zaživjela da je postala i službena himna Grada Vodica.  Izvodi se u svečanim prigodama, ali i na koncertima Oršulica, Bunara, Lire i Vodičke glazbe. 

Isti poriv kao i Mile Bastić, i želju da kroz stihove priča o povezanosti Vodica i brojnih bunara i nepresušnih izvora pitke vode, imala je i jedna “teta” iz našeg vrtića. Riječ je o Sandri Strikoman.. Odgajateljici iz Dječjeg vrtića “Tamaris”. Koja je prije trideset i nešto godina rodni Osijek zamijenila Vodicama. A koja je sinoć u prepunoj vodičkoj knjižnici predstavila svoju slikovnicu “I vodi me voda”. 

Od samog dolaska u naše mjesto, s kojim je rodbinski vezana po majci, teta Sandra je “navijala” da vrtićku djecu što više upozna s krajem u kojem žive. Zavičajne teme su je uvijek posebno inspirirale. O tome je sinoć progovorila i Gordana Birin, predstavnica Grada Vodica koji je financijski podržao izdavanje slikovnice i Centra za kulturu i umjetnost u ulozi nakladnika.

Moderatorica predstavljanja slikovnice bila je ravnateljica vodičke knjižnice Martina Tabula. I njoj je ovaj događaj bio izuzetno emotivan. Kad imaš dijete u vrtićkoj grupi kod tete Sandre, onda je teško ne zbližiti se s njom. Ona osvaja. Svojim entuzijazmom kad je riječ o poslu i svojom blagošću u odnosima s drugima. To se odnosi i na djecu i na odrasle.  

Uz Sandru i Martinu, sinoć je nasuprot publici sjedila i Neda Kosić. Samozatajna umjetnica koja je izradila ilustracije za ovu slikovnicu. Neda već dugo radi u jednoj vodičkoj galeriji, a članica je Likovne udruge “More”. Sudjelovala je u puno njihovih skupnih izložbi. Izlet u svijet ilustracija bio joj je izazov. Kojeg je Neda, mišljenje je sviju koji su vidjeli njene radove u slikovnici i na zidovima multimedijalne dvorane vodičke knjižnice, odradila na opće zadovoljstvo. Zvuči kao floskula. Ali, zbilja je tako. Položila je Neda ovaj “zadatak” s odličnim. 

Inače, i Sandri i Nedi je rad na ovoj slikovnici bilo prvo takvo iskustvo. 

Sigurni smo da su sinoć, vidjevši oko sebe brojne drage ljude, osjetile veliku sreću. Bilo je baš i emotivno i lijepo. Publika je uživala i u nastupu mladog violiniste Andrije Cukrova. U dva navrata. A u dva navrata slušala se i Sandrina priča. Prvo ju je pročitala Anđela Fržop, a nešto kasnije i devetero djece koja su u prošlosti bila u vrtićkoj grupi tete Sandre. Za Andrijin nastup je Sandra znala. Znala je i da će Anđela pročitati tekst iz slikovnice. Anđela je bila Sandrina “želja”. 

Za razliku od njih dvoje, nastup devetero djece bilo je iznenađenje za tetu Sandru. Kojeg je ona vrlo emotivno doživjela. Neka od djece  tek su nedavno “izašla” iz vrtića, a bilo je među njima i srednjoškolaca. Navest ćemo njihova imena redom kojim su čitali priču. To su Luiđi Skočić, Linda Čičin-Karlov, Andrija Cukrov, Sara Brennan, Nicholas Brennan, Petar Herceg, Paula Herceg, Tvrtko Fržop i Tonka Cukrov. 

Nakon predstavljanja, na red su došli čestitari. S puno lijepih buketa cvijeća. I jednom slikom Vodica. Koju su Sandri poklonile  njene kolegice iz vrtića. 

Bila je među čestitarima i profesorica Tatjana Roca. Kako bi to bilo da se promovira zavičajnost Vodica, a da nje nema? 

Kako je i Rosana Franin-Pačarica nekoć bila u grupi kod Sandre, njena mama Marina s velikim je zadovoljstvom za ovu prigodu ispekla fritule i kroštule. Lijepo od Marine. 
Voda je gradu darovala ime, a Sandra i Neda svima nama lijepu zavičajnu slikovnicu. Hvala im na tome! 

Fotografije: Sandra Prlinčević (Skočić)