Rijetko kad je pojačan zvuk moga mobitela. Ne podnosin taj zvuk. Maloprije san ga ipak pojača. Čeka san da me nazove Stanko Banjara, prvi volan naše države (najbolji vozač autobusa) pa i šire. Triba mi je javiti nešto vezano uz nekoga iz njegove familije. Šta mi je tribalo za kratku najavu videa iz devedeset i treće. Radi se o postrojavanju boraca Vodiške satnije povodom obilježavanja druge godišnjice Rujanskoga rata. Ne volin te teme, ali video je bitan za Selo jer je u njemu puno naših ljudi. Trideset dvi godine mlađih. Od kojih neki više nisu među živima. A i spominju se oni koji su poginuli od početka rata pa do rujna te devedeset i treće. Radi njih još uvik volin pomoći oko podsjećanja na to vrime.

Kako san pojača zvuk, tako san prije nego me nazva Stanko, čuja i zvuk neke poruke. Pogledan u mobitel i vidin da se Mare Kojina javila u generacijsku grupu. Kaže Mare da čeka koju rič o sinoćnjem druženju isprid Stare škole i kod Živca. Ja inače radije kažen Ante ili Tabarina nego Živac, ali mislin da ga po tomu nadimku ljudi bolje znaju pa... :-) E, Mare, Mare! Da je tebi znati kako san nikakav zbog Hajduka. Bižin od novin, televizije i portalov. Toliko me dotuka da neman volje ni za šta. 

Među imenima poginulih koje je spomenija najstariji borac Vodiške satnije, a to je bija Tome Šprljan zvani Tomac, je i ime Ante Ivasa. Zvanog Časo. Rodija se on šezdeset i pete. U godini u kojoj se rodija dio ljudi iz moje školske generacije. Drugi dio je rođen u prvoj polovici šezdeset i šeste. Sinoć smo se okupili nakon malo veće pauze. Siguran san da do nje ne bi došlo da je Jasna živa. Jasna Košova. Uvik morate imati nekoga ko će te susrete poticati i organizirati. Pomogla bi u organizaciji puno i Lilica da je život nije dobro išiba. Sasvim je razumljivo da nakon gubitka kćeri Rine više nema nekadašnju snagu i volju. 

Jedan od onih od kojih san najviše puta čuja da mi kaže “godino” je Milivoj Grgurev. Zvani Gumić. Osim njega, to najčešće čujen od Mare i Junke. Željka Juričeva. Gumić je bija veseljak posebne sorte. Da nas i on nije napustija, vjerojatno bi pauza između naših okupljanja bila kraća. 

Pokušavan se sad sititi i ostalih koji su na “boljemu mistu”. Prvi je otiša Tonči Alfirev zvani Mudronja. Pa Ana-Marija Badurina, Tribunjac Stipe Ševerdija, Fredi Kedžo, Davorka Španja i Nenad Radin-Mačukat. Pobro. I moj bratić Brale. Koji je s nama bija u sedmomu i osmomu razredu. 

Mislin se bi li nazva Maru, Zoricu Babčevu, Meri Pulentaševu ili Vesnu Latinovu pa njih pita jel još neko umra. Ma, neću! Nek to napišu u komentarima. Njih četiri spominjem zato jer su uz Antu Španju Galu najviše učinile da se jučer opet okupimo. 

Sad san se sitija i Nine Batorove. Bili smo u drugomu razredu kad je stradala pred svojom kućom. U blizini Punte. To je bila posebna tuga. 

Tako je to u životu. Redaju se jedan za drugin ružni i lipi događaji. Lipih poput sinoćnjeg druženja. Kojega su ulipšali Miro Dubravica zvani Stankovački slavuj i njegova dva prijatelja glazbenika. Trio koji nastupa pod umjetničkim imenom “Oči moje”. Okupljanje i druženje je svojim fotoaparatom zabilježija Dario Perković. S tim da je u dva navrata, da bi i on bija na slikama s nama, aparat prepustija Ivici i Ivanu. Ivici Zanzi-Zumbulu prid Starom školom i mladom Ivanu Alfirevu u restoranu u kojemu se on brinija da nan ništa ne fali. 

Sad ću nabrojiti one koji su došli na okupljanje. Curama ću napisati djevojačka prezimena. Evo ko je sve doša: Jadranka Lasan, Slavica Čorić (došla iz Kaprija), Marija Mićin, Slavica Roca (došla iz Italije), Lovorka Kovačić (došla iz Šibenika ili iz Rakova Sela), Zorica Babac, Meri Čičin-Karlov, Poesa Birin, Vesna Latin (nisam siguran živi li u Selu ili u Šibeniku), Tonči Fržop zvani Žuči, Ivica Srdarev, Goran Radin-Mačukat zvani Lobero, Ljubomir Skočić, Fredi Španja, Igor Sladoljev zvani Gujo (doša iz Njemačke), Mario Alfirev-Rusov, Ivica Bilan, Ante Španja zvani Gala, Vlatko Grubišin (iz Tribunja), Željko Juričev zvani Junka, Zolika Antal, Stipe Janjac zvani Vele, Mario Dujmović zvani Fiš (doša iz Austrije), Dario Perković (povratnik iz Njemačke), Zoran Taradžić (povratnik iz Zagreba), Damir Tomić zvani Lača, Goran Jabuka zvani Solo (iz Tribunja), Zdenko Cukrov (iz Srime) i Ivo Pelajić zvani Pano. Nadan se da nekoga nisan preskočija. Ako jesan, tu su Mare, Zorica i Vesna pa će one dopuniti popis.
Neću sad više dužiti. Zbog Mare. :-)

Samo ću na kraju pozdraviti sve koji ovaj puta nisu mogli doći. Pogotovo one koji su bili aktivni u grupi. Pozdravljan Dajanu Roković, Nives Perkov, vozačicu autobusa u Leverkusenu Brankicu Skočić, Tonča Bodula,... Ma, sve! Di god bili. Posebni pozdrav ipak šaljen Lilici i Elfici. Drž”te se, cure!

Živili!

Tekst napisao: Ivica Bilan / Foto: Dario Perković