Sloboda i odgovornost, pravo i obveza kako bi radosno mogli slaviti i živjeti te poštivati integritet čovjeka i tuđu imovinu

Mudrost nas uči da je lako biti „general poslije bitke“. Voli bih da ovo ne moram pisati, bar ne u ovakvom stanju i raspoloženju: sa žaljenjem i osjećajem boli jer se dogodilo nešto, o čemu sam u osobnim razgovorima, u pripremi zaručnika i na Zaručničkom tečaju, govorio i upozoravao i apelirao da se to ne čini, i da to nije u duhu niti tradicije, niti slavlja sakramenta ženidbe, niti je to zakonski dopušteno. 

Na žalost svih nas, a osobito pogođenih ovom tragedijom, zbog slobode pojedinaca koji su bez odgovornosti, i njihovog osobnog prava bez obveza i poštivanja zakonskih propisa, dogodilo se na dvije svadbe da su zbog priotehničkih sredstava, nastradale dvije žene, a jedna je, što je posebno teško i bolno i preminula. 

I sada nakon svega, svi se istinski trebamo zapitati: jesmo li kao društvo i zajednica i svaki od nas pojedinačno nešto učinili da se ovo ne događa, i da nam se svadbe kao radosni i osobiti trenuci koji bi trebali biti događaji  veselja, radosti, pjesme i zajedništva, koji se pamte i nose  u sjenčanju, zbog neodgovornosti, uznositosti, pomodarstva i samovolje nekih pretvore u trenutke tragedije, žalosti i svega onog što nitko ne želi, a najmanje u ovakvim prigodama.
 
Pirotehnika i pucanje na svadbama, nije nikad bilo dio tradicije niti je u duhu kršćanskog slavlja, ponajmanje slavlja sakramenta ženidbe, koji slavi međusobnu ljubav mladenaca, koju oni u radosti žele podijeliti i međusobno i s drugima u svadbenom slavlju. 

Dobronamjerni poticaji i pouke mladencima i  napomene svatovima u kojima se želi potaknuti na istinsko slavlje i poštovanje samog sakramenta Ženidbe, često puta, to mogu posvjedočiti iz svoje prakse i iskustva na svadbama, doživljeni su od nekih kao ograničavanje i  ne poštivanje njihove  „traadicije“, „slobode“ i „prava“ da mogu oni raditi što hoće izvan crkve i na njihovoj svadbi. 
U našem ljudskom djelovanju i ljudskim činima koje kao ljudi činimo, u međusobnom odnosu su sloboda i odgovornost, pravo i obveza,  iz toga bi uvijek trebali, pa tako i na svadbi i u radosti, paziti i svojim djelovanjem poštivati integritet čovjeka i tuđu imovinu. 

Neprimjereno je i nedopustivo da se nepažnjom, neodgovornošću, samovoljom i nepoštivanjem zakonskih propisa, pa makar neki mislili da je to u svrhu slavlja, pirotehničkim sredstvima i opasnim radnjama, ugrožava druge i njihove živote, kao i crkvena i javna imovinu, jer su to opasna sredstva koja na žalost i po čovjeka, a vidjeli smo i po njegov život, kao i na materijalne stvari ostavljaju traga. 

U svojoj odgovornosti kao župnik i upravitelj povjerenih dobara Crkve i župe, ne  ulazeći u nadležnosti  i odgovornost drugih – javnih tijela i organa - koji su odgovorni za osiguravanje reda i mira i poštovanje komunalnog reda,  kako bi se zaštitilo dostojanstvo  samog sakramenta i slavlja Ženidbe, kao i svih sudionika slavlja i crkvene imovine, koji mogu nastati upotrebom pirotehničkih sredstava, za buduća slavlja sakramenta ženidbe u župi,  ne želim dopustiti da se ispred crkve, nakon slavlja koriste nedopuštena pirotehnička sredstva i naprave. 

Radost i slavlje su za nas kršćane, uvijek i svugdje, pa tako i na svadbi i piru, plod Duha Božjega, i proistječu iz nutarnjeg raspoloženja, koje se može potaknuti i izvanjskim poticajima, glazbom i zajedništvom, no nikad nečim što dovodi do opasnosti i ugrožavanje osoba i njihova  života.