Piše: Ivica Bilan

Brat Ante zvani Cigo oženija je Anku Barbinu, Kanito Zatonku Milku (Jurlekinu), a najstariji Ive oženija je Oršulu. Onu poznatu Oršulu. Djevojačkog prezimena Samohod (po materi je i Grgureva). Koja je založila svoju zemju da bi Selo moglo nabaviti instrumente. Za glazbu. Vodičku glazbu. A, sve to da bi muški radili nešto pametnije od igranja na karte. Po kućama. Pa i njezinoj. A to joj je počelo toliko smetati da se odlučila napraviti to šta je napravila. Doveli Čeha za dirigenta pa počeli vježbati. 

Među glazbarima bija je i stric Ive. Oršulin muž. Nešto kasnije i moj dida Jere. I tetak Klepe. Nji dvojica svirali su baseve. I uvik su na fotografijama naši glazbarov iz toga vrimena bili su na krajevima. Svaki sa svoje strane. Dida s live, a tetak Klepe Barbin s desne.

Za koji misec ući ćemo u dvadeset i šestu. Biti će to godina u kojoj će se obilježiti sto godin od osnutka naše glazbe. A, čini mi se koda je jučer bila sedandeset i šesta. Godina kad se obilježilo prvi pedeset godin. Za tu prigodu izašla je knjiga Vodička glazba. Koju je napisala Vesna Mrša. Moja kasnija profesorica hrvatskoga. Bila je štosna žena. Vozila je spaček. I dimila cigarete sve u šesnaest. 

Dida je puno godin svira u glazbi. Uđe ona judima u krv pa ne mogu bez nje. Bija je vezan i za poje. Za višnje i lozu. Bilo je i nešto maslin i mendul. Nije da je bija baš neki poljoprivrednik. Bavija se time jer i nije bilo nekoga izbora. Mada, moga je biti i profesionalni glazbar. Da je tija ostati u glazbi koja je oformljena u Devetnaestoj dalmatinskoj. Ali nije tija. Ionako je tamo završija mimo svoje volje. 

Trideset i sedme se oženija Zorkom Cotovom. Dobili su prvo Peru (moga oca) pa četrdesete strica Ivicu po kojemu san dobija ime, a godinu nakon rata i moju tetu Biserku. Koja je ime dobila po svojoj teti, materinoj sestri. Osim te naše tete Biserke starije, partizanke, baba Zorka imala je brata Stipu i sestru Rosu. Koja se udala za Markijola Španjina. Koji je strada u nesritnoj blajburškoj priči. Teta Rosa ostala sama sa četvero male dice. Pa je s njima krenila put Vodic. Na noge. Da bi po dolasku doživila nešto ružno. O čemu sad neću.  Uglavnom, uvik se vraćan na to da je taj Drugi rat bija previše “grub” za naš narod. I pored svega toga, tete Biserka i Rosa dobro su slagale. Cili život. Mada je jedna bila partizanka, a druga “ustašica” kojoj ni muž nije nosija uniformu.

Dida Jere je umra u sedmomu misecu osandeset i pete. Ja san u to vrime služija vojsku bivše države. Bija san prvo u Somboru. Nakon obuke odvelo me na vojni aerodrom pored Kraljeva, a kasnije po kazni i na jednan drugi koji se tek gradija. Pored Užica.  U to vrime Titovih. Kaznilo me jer su saznali da san doma iša baš za Uskrs. I ne bi mi tamo bilo nešto posebno teško. Da mi nije stiga brzojav da je umra dida Jere. Tri, četiri ure prije sprovoda. Bolje da ne opisujen kako san se onda osjeća. Ja tamo “negdi daleko”, a u Selu moga dida ispraćaju uz zvukove sprovodni pisam koje izvodi najboja glazba na svitu.

Moga je dida i prije te godine otići. Baš u ovo vrime. Ošamutija ga mošt mladoga vina. Pa je skoro partija u konobi. U kamenici. Moj otac ga iša škapulavati. Pa je i njega smantalo. Doletili susjedi i doktor Periša. Pa ih izvukli. I spasili. Dida Jere i otac Pere volili su piti. Puno više nego drugi. Bilo bi (tragi)komično da su partili baš u kamenici.
Arsena obožavan. Pogotovo dvi njegove pisme. Od kojih je jedna ona koja govori o didu i unuku. I sad je slušan. 
Nikad bivšoj državi neću “oprostiti” šta nisan bija na didovom sprovodu... 

“To je zemlja dida mog i oca mog, cili život ostajen na njoj...”.

Živili!