Jednu Oliverovu pismu neki ljudi posebno obožavaju. Onu o galebu. Oduvik znan da je voli moj rođak Bojs. Ratko Bilan zvani Bojs. Od subote navečer znan da je istu pismu, više nego ijednu drugu, volija i Velimir Đerek. A zbog nje nije dobija nadimak Galeb. Nego Sokol. Iz Vinjana Gornjih. Jedini sin u matere i oca. Rođen šezdeset i pete.

Vrlo mladoga život ga je odveja u Zagreb. Posal je naša u lipomu hotelu. Nosija je kufere. Uvik nasmijan. I svima drag. Ima je uniformu. I kapicu na glavi. Lipo mu je sve to stalo. Izgleda je poput kolega u ponajboljim svjetskim hotelima. Samo šta je bija simpatičniji od njih. Uživa je u svome poslu. 

Dolazi rat. Velimiru srce ne da da i dalje ostane u toj uniformi. Oblači onu hrvatskog vojnika. I odlazi braniti svoju zemlju u Vukovaru. Prethodno je nakratko otiša doma. U Vinjane. Kad je napušta rodni kraj, dugo je pogledom upija svu njegovu lipotu. Iako nije znala da joj sin odlazi u Vukovar, mater je osjetila da se nikad više neće viditi. Materino srce najbolje zna. 

Dvanaestoga dana u desetomu misecu Velimir je poginija. Granata prekida njegov život. Nekoliko godin nakon rata mati ga je prepoznala po zubu koji mu je falija. Po praznini u zubalu koji njegov osmijeh nije učinija manje lipim. Zarazno lipim.

Kilometarske kolone. Cila Imotska krajina. Ispratila je našega Velimira Đereka. Sokola. Koji je volija galeba.

Godinu dan mlađi bija je Jean-Michele. Mladi Francuz. Jednako zaraznoga osmijeha. Iz svog komfora u malom francuskom mistu doša nam je pomoći. Jer nije moga istrpiti da svit ne vidi šta se dešava. I odlučija je doći baš u Vukovar. Za ne povirovati. 

Ka šta je bilo za ne povirovati da su branitelji Vukovara toliko dugo odolijevali. Zaraznim osmjesima protiv stotina tenkova i aviona. I ka šta piše kod nas u Vodicama. SRCEM PROTIV ČELIKA.