Iza pulta je gotovo trideset godina stajala jedna starija, vrijedna i nenametljiva žena. Nikada nije tražila isticanje, a ni sada nije željela govoriti s nama o tome. Kaže da je radila jer je voljela svoj posao i ljude koji su dolazili, i da joj je najvažnije bilo biti tu – uvijek dostupna, uvijek spremna pomoći, bez obzira na sat i dan u tjednu.

No posljednjih godina posao je postao sve teži. Zakonsko ograničenje rada nedjeljom i blagdanima, koje je posebno pogodilo male trgovine i obrte, postalo je za nju prepreka preko koje više nije mogla. Nedjelja je bila dan kada su ljudi najčešće navraćali, a upravo taj dan - iako je spremna sama raditi, bez dodatnog osoblja – više nije smjela otvoriti.

„Da su mi dopustili da radim nedjeljom i blagdanima i dalje bih ostala otvorena“, govori. „Nisam tražila ništa posebno. Samo da me puste da radim svoj posao.“

Njezina priča otvara važno pitanje koje sve češće postavljaju mali poduzetnici:

Ako vlasnik malog obrta ili trgovine želi sam raditi nedjeljom, oduzima li mu sadašnji zakon pravo na rad?

U praksi - da. Zakon ne pravi razliku između velikih trgovačkih sustava i malih obrtnika koji rade sami i kojima je nedjeljni promet od presudne važnosti. To, mnogi upozoravaju, stavlja male u neravnopravan položaj i često dovodi do gašenja upravo onih malih mjesta koja čine dušu lokalne zajednice.

A ovo jedno, sada već zatvoreno, to je i bilo: dio identiteta grada, mjesto koje je živjelo s ljudima i za ljude.

Svojim nenametljivim radom ostavila je trag - iako ona sama to nikada ne bi rekla.