Upravo takvu tradiciju i danas čuvaju Divna Bareša Pipalova i njezina sestra, koje u svojoj kuhinji i konobi nastavljaju raditi vodiški kulen onako kako su naučile od starijih – bez zapisanih recepata, bez strojeva i bez žurbe.

- Ovo ti je jelo sirotinje, ali pošteno jelo – govori Divna dok rukama miješa sastojke. – Prije ljudi nisu imali novca, mesa je bilo malo i snalazilo se s onim što se imalo.

Vodiški kulen znatno se razlikuje od danas poznatih varijanti. U njega ne ide samo meso, nego i starija blitva, kapula te pazdej – samonikli vodiški naziv za divlji luk, biljku koju su stariji Vodičani dobro poznavali i redovito koristili u prehrani. Sve se priprema ručno, a poseban naglasak stavlja se na čistoću.

- Najbitnije ti je da je sve dobro oprano i čisto. Ako toga nema, nema ni dobrog kulena – objašnjava Divna.

Priprema vodiškog kulena traje danima. Posao često započinje još u ranim jutarnjim satima, a sve se radi ručno – od rezanja, miješanja i punjenja, do kuhanja. Kulen se ne suši kao klasične kobasice, već se kuha, a ono što ostane nikada se ne baca.

- Od čorbe se radila pulenta. Prije se ništa nije bacalo – prisjeća se Divna. – Sve se iskoristilo, jer se moralo.

Vodiški kulen nije bio jelo za posebne prilike, nego hrana koja je održavala obitelji. Bio je dio svakodnevice, osobito u teškim vremenima, i kako kaže Divna – “to je jelo koje nas je odgojilo”.

Danas se vodiški kulen najčešće radi upravo u prosincu, u vrijeme kolinja i blagdana, više kao čin očuvanja tradicije nego potrebe. Iako ga mnogi Vodičani više ne pripremaju, u sjećanju starijih on i dalje ima posebno mjesto.

- Kad dođe neko sa strane, čudi se. Nije to kulen kakvog oni znaju, ali naš je – kaže Divna s osmijehom.

U vremenu kada se mnogi običaji gube, ovakve kuhinje i ovakve priče čuvaju duh Vodica. Prosinac bez vodiškog kulena za starije generacije jednostavno nije bio pravi prosinac - a zahvaljujući ljudima poput Divne, dio te tradicije i dalje živi.