Riječ je o klenu koji je rastao u blizini crkvice Majke Božje Karmelske na Okitu, a za koji se bilježilo da je jedna njegova grančica procvjetala svake treće godine upravo u Badnjoj noći, u vrijeme kada je priroda bila u potpunom zimskom mirovanju.

Jedan od najranijih zapisa o tom fenomenu objavljen je u siječnju 1928. godine u listu „Narodna straža“. Autor teksta bio je tadašnji vodički župnik don Ivan Katalinić, koji je pod naslovom „Neobičan pojav“ opisao kako su se na Badnjak, u večernjim satima, na klenu počeli pojavljivati pupovi, a potom i cvijet. U tekstu se navodi kako se pojava ponavljala periodično, svake treće godine, te da joj je svjedočio veći broj ljudi.

Isti članak tijekom 1928. godine prenio je i zagrebački vjerski list „Naša Gospa Lurdska“, čime je priča o klenovu cvjetanju na Okitu postala poznata i izvan vodičkog kraja. Fenomen je u tadašnjim zapisima tumačen kao neobičan, gotovo nadnaravan znak, posebno povezan s božićnim vremenom.

Zanimljivo je da ova pojava nije ostala zabilježena samo kroz pisanu riječ. Zagrebački tjednik „Obitelj“ u svom božićnom broju objavio je i fotografiju snimljenu na Okitu, uz popratni tekst:
„Klenovo stablo, kojega jedna grančica procvjeta svake treće godine u Badnjoj noći; stablo se nalazi kod crkvice Majke Božje Karmelske u Okitu, župa Vodice u Dalmaciji.“

U zapisima se navodi kako su ljudi dolazili na Okit upravo u božićno vrijeme, kako bi svjedočili tom događaju, a cvjetanje grančice u srcu zime doživljavalo se kao poseban znak i poticaj pobožnosti. O ovoj pojavi pisao je i don Josip Mužić u knjizi „Božično čudo na Okitu“, u kojoj su objedinjena svjedočanstva i dostupni povijesni zapisi o tom fenomenu.

Danas od tog klena više nema traga, no priča je ostala sačuvana u arhivskoj građi, starim novinama i fotografijama. Ona predstavlja vrijedan dio duhovne i kulturne baštine Vodica i Okita, podsjećajući na vrijeme kada su se prirodni fenomeni, vjera i svakodnevni život snažno isprepletali.

U vremenu kada se povijest često svodi na velike događaje i prekretnice, ovakvi zapisi podsjećaju na male, tihe priče koje su nekada imale posebno mjesto u životu lokalne zajednice i božićnom ozračju vodičkog kraja.