Kako san bija na balkonu, možda san i moga baren ispod glasa, ali nisan. Nisan jer je iza mene na balkonu bija Ivica Cotov. Čovik koji je cili život u glazbi. Pa mu nisan tija kvariti doživljaj. Ivica je koncert snima mobitelom. Za svoju dušu. A, vridilo ga je snimiti. Jer su svi koji su se izmjenjivali na pozornici meštri od nota. Počevši od profesora Ive Lise i sjajne Zorice Kondže, pa do naših Bunara i naših Oršulica. Oršulica koje su sinoćnjim koncertom obilježile dvadeset i pet godin postojanja. 

Kroz tih dvadeset i pet godin, u klapi je pivalo pedesetak žena. To smo sinoć čuli od Barbare Olegove, koja je vodila program. I Barbara je među njima. A, i moja kolegica Ana. Tabula. Rođena Lovrić-Caparin. U brojnoj obitelji u kojoj svi znaju svirati i lipo pivati. U klapi je pivala i Anina sestra Sara. Imaju one i treću sestru. Evu. Kad nji tri zapivaju, koja je to divota od pisme.

I u današnjoj postavi Oršulica, a i kroz cilu povijest njihova djelovanja, bilo je i ima divojaka i žena iz ciloga našega kraja. I to je lipo. Po meni je to i potvrda da Oršulice okupljaju ponajbolje ženske glasove iz Šibenika, Zatona, Tribunja, Vodic,... Pa još kad ih profesor Lise uštima... Onda one zvuče baš onako kako je sinoć reka Ante Grgić. Bez greške. Savršeno. A ja mu virujen da to nije reka reda radi. Zato me nije iznenadilo kad in je sinoć i Ivica Cotov viknija: Bravo!!! I ne samo on.

Ja i inače volin žensku klapsku pismu. I ne razumin kako neko može reći da bi samo muški tribali izvoditi tu vrstu glazbe. Meni su naše cure sinoć stvarno predivno pivale. I sa svojim gostima, a zafaljujen se ovom prilikom Zorici šta je događaj učinila još čarobnijim, priredile koncert koji je oduševija sve koji su bili u dvorani. Moja teta Biserka i sestra Sanja rekle su mi nakon koncerta da su doživile emotivni “raspad”. One su inače u Zagrebu i Velikoj Gorici, pa vjerojatno još emotivnije proživljavaju ovakve trenutke. Pogotovo kad se spomenu Vodice. Ka u Orijevoj pismi bez koje ne može završiti nijedan koncert. Misle teta i sestra da meni suze ne idu kad čujen tu pismu. A idu. Nezaustavljivo. 

Lipo je bilo na kraju viditi i sve bivše i sadašnje članice klape na okupu. A posebno mi je emotivno bilo viditi Sanju Bricinu. Dugo godin, kako je to Barbara rekla, “Spiritus movens” klape Oršulice. Njihov duh. Pokretač. Osoba koja “gura”. 

Izgurala je Sanja Oršulice do vrha ženske klapske pisme u Hrvatskoj.
Tamo in je i misto. 
Sritan san zbog činjenice da kroz njihovo pivanje “živi” i moja strina Oršula po kojoj su one dobile ime.
Ja in želin da svojim pivanjem naše živote još dugo čine lipšima. 

Živile!!!

Napisao Ivica Bilan, fotografije Bepo Novaković