Zbog vrućine. Onda bi stric bija ka malo dite. On i strina bi seli (ova rič nije krivo napisana, tako se kaže po vodiški) na neki zidić i uživali. A u pauzama između pisam, priša bi mladim glazbarima i govorija in kako je i on nekad svira u glazbi. 

Stric je svira trubu. Uz ovi tekst prilažen i fotografiju snimljenu negdi krajem pedesetih. Na njoj je tadašnja postava Vodičke glazbe. Skoro svi glazbari imali su kravatu. Jedino stric i njegov (i moj) tetak Klepe Barbin bili su bez nje. To van govorin kako bi ga mogli raspoznati. Strica. Stariji među vama prepoznati će i većinu ostalih na fotografiji. Ako ne grišin, samo jedan od dvadeset i devet tih glazbara je živ. To je Pere Bilan. Koji je zbog te činjenice dobija ovogodišnju nagradu Grada Vodica. A dobija ju je u godini u kojoj naša Glazba slavi sto godin postojanja. 

Sinoć san doma iša oko dvi ure. Kad san prolazija pored kina, začuja san pismu Dalmatino, povišću pritrujena. Pivali su je naši glazbari. Uživajući pri tome u trenutku. S pravom. Jer su koju uru prije toga odsvirali najvažniji koncert u svojim glazbeničkim karijerama. Kojeg su sjajnim vokalnim izvedbama još lipšim učinili Izabela Martinović, Nela Đinđić, Mario Huljev, klapa Cambi, Helena Bastić i Igor Cukrov. 

Kažu za maestra Sinišu Hrgu da je perfekcionist. U to san se uvjerija jučer popodne. Slušajući generalnu probu koja je počela u dvi, a završila u šest i po uri. Glazbarima i pivačima ostalo je vrimena tek toliko da malo odu doma i presvuču se.  Pa natrag. Na pozornicu koja je prethodna dva dana bila centar (lako)glazbenih nota. Nije bez razloga toliko trajala generalna. Nakon pomno složenoga repertoara, i nekoliko miseci priprema, tribalo se i jučer popodne još malo pomučiti kako bi sve zvučalo šta bolje. A ako mene pitate, zvučalo je savršeno.  

Istinski je užitak bija na istom mistu slušati Izabelu, Nelu, Helenu, Marija, Igora i četiri mladića iz Cambija. Od kojih je jedan, Marjan Slavica, vodiški zet. 
Maestru Hrgi čestitan na odabiru pisama koje smo slušali. I na odlično uvježbanom orkestru. Pojačanom za desetak glazbenika iz drugih mista. 

Lipo je od maestra i ostalih iz Vodičke glazbe šta su se sitili i bivšeg umjetničkog voditelja, Davora Lozića. Koji je, vidljivo sritan šta je opet u Vodicama, dirigira orkestrom kad je na red doša set ABBA-inih  hitova. Maestro Lozić je naše glazbare vodija dugih šesnaest godin. Nije to malo. 

Lipu večer na vodiškoj rivi, koju ni jugo nije uspilo poremetiti, dugo pamtljivom je učinila  i voditeljica Edita Lučić Jelić, poznato medijsko ime s Radio Dalmacije. Ukomponirala je Edita u cilu priču i gospođu Oršulu Bilan. Osobu najzaslužniju za nabavu prvih instrumenata i osnivanje Vodičke glazbe. „Gleda nas Oršula s neba“- rekla je u jednom trenu Edita. A ja bi doda da su nas gledali i svi oni koji su kroz proteklo stoljeće bili dio ove lipe priče. Pa i Vedran Cotov, Điđi i Toni Petrov. Njih trojica su mi sad prvi pali na pamet. Jer su nas (pre)mladi napustili. A svejedno su živili dovoljno dugo da ostave svoj trag u stogodišnjoj priči zvanoj Vodička glazba. 

Posebno dirljivo bilo je na samom kraju koncerta. Kad su naši glazbari zasvirali Seljančicu. A kad je oni zasviraju, to je znak za vodiške žene da se uvate za ruke i zaplešu kolo. Da je imalo mlađa, u kolo bi ušla i Milka Pipićeva. Zasigurno najstarija osoba na sinoćnjem koncertu. Koja je u devedeset i prvoj. 

Vodice moje i Seljančica. 

Živilo Selo!

Živila naša draga Vodička glazba!