Pomislija san, svaka čast, čovik živit zna za Vodice, lito i Mediteran, more, sunce i lipo se sa familjon kupat svaki dan. A šta bi drugo i radija u penziji? A opet, uvik se nađe svega pomalo, šta čoviku radost čini i u toj litnjoj dalmatinskoj idili.

Između ostalog, Zdravku je velika životna radost bila i ostala dobrovoljno darivanje krvi. Nedavno je proslavija 200. jubilej davanja krvi, pomoći potrebitima i spašavanju tuđih života. Aktivan je među darivateljima u Zagrebu, gdje živi sa obitelji. Uz svu tu radost i humani osjećaj ponosa, prošlu sridu bilo mu je nekako najteže, jer se ovdje u Vodicami nije mogao dobroboljnim darivateljima u njihovoj akciji priključit. Pravila tako kažu, tko napuni 65 godina krv može samo 2 puta godišnje dati, u razmaku od 6 mjeseci, i to u specijaliziranim centrima. Pa se eto zbog toga Zdravko tužno ćutija, jer ovaj punije nije moga među vodiškim dobročiniteljima u akciji biti. Ali tako je to u životu, uvik nešto čoviku stoji na putu, a Zdravko se naučio s time nositi još dok je kao policajac radio.

„Krv sam počeo darivati kada sam imao 18 godina i cijelo ovo vrijeme imao sam samo jedan motiv – pomoći potrebitima, kojima ove najvrijednije kapi spašavaju život. Veseli me da sam došao do brojke 200 dobrovoljnih darivatelja. Ne mogu vam opisati koliko je lijep taj osjećaj kad si svjestan da si nekome tako pomogao i život spasio“, priča nam Zdravko Filipović, šezdesetpetogodišnji Zagrepčanin, koji od 2008. godine ljeta provodi u Vodicama, gdje ima apartman.

Šta reći osim da je čovik neumoran kada je humanost u pitanju, jer krv je najvridnije šta jedna osoba ima i drugoj daruje. U ovo vrime kada Tranfuzijski zavodi naveliko apeliraju kod građana da daruju svoju krv potrebitima, Zdravko misli da bi to morao učiniti svaki zdrav čovik. A za vodiške kolege dobrovoljne davatelje krvi ima samo riječi divljenja i hvale. Za svoju humanost dobio je do sada brojna priznanja na koja je jako ponosan, kao i na svog malog unuka Vitu koji je ovo lito na mulu u Lovetovu propliva.

**P A Š K O**