Zove se Gheorghe Matici i rumunjski je Hrvat, a ja san ga kasnije nazva onako internacionalno Žorž-Jura, a onda prikrstija po dalmatinski u naš Jure.

I ove dane, kad san ga doli u selu trevija, odma san mu se javija, ono ka iz topa: "Jure, di si?" Pripozna me odma i prista sa mnon ćakulat, iako nisan zna bili mi moga kaki mali intervju dat, jer su ga prošlo lito na internetu dobro ištricali kad je reka kako su mu u nas cijene OK i kako mu điravat po vodiškim restoranima dobro gre.

Pitan ga: "Jure, vratija se ti opet nami?" A on mi odgovara: "A zašto ne? Prošlo lito mojima i meni bilo je u Vodicami lipo, totalno OK", i dodaje kako je u nas bija prvi put prije petnaest godin. Doša je sa svojon šjoron na bračno putovanje i tako se rodila ta jubav prema Vodican.

"Iskreno, Vodice su mi jedno od ljepših mjesta koje smo do sada posjetili, a puno smo proputovali. Najviše me oduševljava prekrasno čisto more, plaže i otoci u blizini. A i blizina dva nacionalna parka, Krka i Kornati, a onda i ti vaši dobri restorani. Poseban doživljaj je i otisnuti se iz Vodica brodom na otoke i posjetiti te skrivene uvale u kojima osjetiš onaj pravi duh Dalmacije.

Za mene su Vodice destinacija koja ima dušu, a onda i taj domaći, ljubazan svit koji ti je spreman uvik pomoći. Upravo zbog tih ljudi i njihove gostoljubivosti uvik se rado vraćamo. Moram priznat da svaki novi dolazak donese i neko novo iskustvo, prijateljstvo i lipu uspomenu. Siguran san da ćemo se ovde vraćati još puno godin, jer se tu sviđa cijeloj mojoj obitelji, posebno dici, jer za njih ima dosta privlačnih sadržaja po plažama i navečer u mistu", kaže nam Gheorghe, koji ne voli baš raspravljati o cijenama, valjda zato šta je uspješan poslovni čovik i par dana tu boravi, pa može sebi i obitelji puno toga priuštiti bez da prevrće po takujinu.

Iznajmija je gori u selu jedan apartman za 130 eura i onda par dan svaku večer gušta u restoranima po večeran. Spiza mu se naša opet svidila i na cijene se nije ni zere žalija.

U globalu na mane Vodica i ne gleda, greške ne traži po svaku cinu i ne žali se na svaku sitnicu, poput onih: nima svudi tuša i zahoda na plaži, ležaljki, oli da pivo plati 6 euri, da u restoranima spiza ne valja, riba nije friška, oli ga služi kaki šporki konobar.

Hajduk živi vječno

Ćakulaje mi u povjerenju da mu se čini kako je ovo lito ipak manje turisti u restoranima, ali to je osobno doživija ka prednost, jer su konobari imali više vrimena oko njih điravati, šta daje gostu osjećaj važnosti. A to je opet lipo za ćutit, u odnosu na ono kad si prošlih lita mora čekat na stol isprid restorana, a i na plaži u redu diš metnit šugaman.

Veseli Juru još i to kad doli u selu vidi onaj znak **"Hajduk Split – vječno živi"**. To ga posebno u srce probode, osjeća se ka doma, jer od kad se rodija za Bile tiće navija. I još kad dalmatinsku pismu i klapu Bunari čuje. A kuš lipše? Čovik zna guštat u pravin stvarima i neopterećivat se na godišnjem kojekakvim usputnim brigama. Izgleda da gušta živit u trenu.

Kažen mu za kraj: "Ajde, moj Jure, Bog i Ajduk, i vidimo se jopeta drugoga lita doli u selu ili na điru, na plaži ispod Hangara."

PAŠKO