Poseban naglasak stavlja na mlade, zahvalnost prema prethodnim generacijama i braniteljima te potrebu da se različiti glazbeni ukusi i stavovi ne pretvaraju u mržnju prema drugima.

Njegov tekst pod naslovom „Svaka roba ima svoga kupca. Ali sve nije na prodaju. Kako učiti od Olivera?“ prenosimo u cijelosti.

Svaka roba ima svoga kupca. Ali sve nije na prodaju.

Kako učiti od Olivera?

Postoji jedna jednostavna narodna rečenica koja je preživjela mnoga vremena i mnoge promjene: "svaka roba ima svoga kupca."

U trgovini je to gotovo pravilo. Ljudi imaju različite potrebe, ukuse i mogućnosti. Ono što je jednome vrijedno, drugome možda nije. Netko će dati novac za ono što drugi ne bi ni pogledao.

I s glazbom je isto.
Jedan će slušati Olivera. Drugi Thompsona. Treći Karleušu. Netko će otići na koncert, drugi neće. Netko će u jednoj pjesmi pronaći dio sebe, a drugome će ista pjesma biti potpuno nevažna.
I to je dobro.

Sloboda nije u tome da svi volimo isto. Sloboda je u tome da možemo različito birati.

Ali postoji jedna opasna pogreška koju možemo napraviti ako tržišnu logiku prenesemo na čovjeka.

Nije sve roba.
Ne može sve imati cijenu.

Moral nema cijenu.
Poštenje nema cijenu.
Ugled nema cijenu.
Čast nema cijenu.
Zahvalnost nema cijenu.
A ponajmanje bi cijenu smio imati karakter.

Upravo zato tri događaja iz svijeta glazbe - Koncert Oliveru u čast; Thomsonov koncert u Šibeniku i Karleušin koncert u Vodicama - otvaraju jedno mnogo veće pitanje od pitanja glazbenog ukusa.

Koliko vrijedi čovjek koji je spreman ostati vjeran svojoj riječi kada bi mu bilo isplativije da je pogazi?

Tu negdje počinje priča o Oliveru.

Oliver nije samo pjevao. Jednom je rekao – i ostao pri tome.

Oliver Dragojević ostavio je iza sebe pjesme koje će još dugo živjeti. Ali postoji nešto što nije zapisano ni na jednoj ploči, a možda je jednako važno kao i sve što je otpjevao.
Njegova odluka da ne nastupa u Srbiji bila je osobni stav.
Mogao je otići.
Mogao je otpjevati koncert.
Mogao je uzeti honorar.
Mogao je reći da je glazba samo glazba i da se prošlost ostavlja iza sebe.
Ali nije.
Ne moramo svi tu odluku tumačiti jednako. Ne moramo svi imati isti odnos prema njoj. Ali teško je ne vidjeti ono što je u njoj bilo vrijedno:
bio je spreman zbog svoga stava nešto izgubiti.
A upravo se tu razlikuje stav od integriteta.
Stav imamo svi.
Integritet imamo tek kada smo spremni nešto platiti da bismo ga sačuvali.

Danas često govorimo o principima dok nas ništa ne koštaju. Lako je biti principijelan kada zbog toga ne gubiš ništa.
Ali što se događa kada se pojavi novac? Kada se pojavi bolja ponuda? Kada se pojavi pozornica? Kada svi oko tebe kažu: „Ma što te briga, uzmi i idi“?
Tada se vidi karakter.

Oliver nas zato ne mora učiti samo kako pjevati.
Može nas učiti kako reći:
„Ne mogu.“
Ne zato što ne smiješ.
Nego zato što ne želiš pogaziti sebe.

Nije svaka različitost prijetnja

Thompsonov koncert u Šibeniku ponovno je pokazao koliko glazba u Hrvatskoj nosi više od melodije.
Nekome je Thompson pjesma, emocija, identitet, sjećanje i dio vlastite životne priče. Drugome nije.
I jedno i drugo mora biti moguće.
Ne možemo od glazbe napraviti test nacionalne pripadnosti, ljudske vrijednosti ili moralnosti.
Čovjek nije bolji zato što sluša jednu pjesmu, niti je lošiji zato što sluša drugu.
To je važno reći upravo zato što živimo u vremenu u kojem se ljude prebrzo svrstava.
Jedni su „naši“, drugi „njihovi“. Jedni su „normalni“, drugi „nenormalni“. Jedni slušaju „pravu“ glazbu, drugi „pogrešnu“.
A život je puno složeniji.
Možemo imati potpuno različite glazbene ukuse i ostati pristojni ljudi.
Možemo se ne slagati i ne mrziti.
Možemo čuti pjesmu koju ne volimo i jednostavno – ne slušati je.

Ali sloboda ima i svoju cijenu.

Ako tražim slobodu za sebe, moram biti spreman priznati slobodu i drugome.
Ako želim da se čuje moj glas, moram prihvatiti da će se čuti i glas koji mi se ne sviđa.

Sloboda nije kada svi misle kao ja. Sloboda je kada smijemo misliti različito, a ipak sačuvati dostojanstvo.

Kada glazba više nije samo glazba

A onda se u ovoj priči pojavljuje i Jelena Karleuša.
Ovdje više nije riječ samo o tome sviđa li se nekome njezina glazba. Glazbeni ukus može biti različit i tu nema potrebe tražiti sukob. Pitanje postaje složenije kada uz glazbeni nastup dolaze i javno izrečeni stavovi o Hrvatskoj, njezinoj povijesti i ljudima koji u Hrvatskoj žive.
Karleuša je tijekom godina javno iznosila vrlo oštre stavove o Hrvatskoj.
Godine 2016. Hrvatsku je u svojim objavama povezivala s „okupatorima i fašistima“.
Godine 2018., nakon velikog dočeka hrvatskih nogometaša u Zagrebu, žestoko je kritizirala njihovo povezivanje s Thompsonom i iznosila teške tvrdnje o njegovim pjesmama i odnosu prema Srbima.
Nakon Thompsonova koncerta u Zagrebu 2025. ponovno je vrlo oštro komentirala događaj, povezujući ga s nacizmom, Olujom i protjerivanjem Srba.

Ovdje treba biti precizan.
Ne znači da zbog toga netko nema pravo nastupiti u Hrvatskoj. Ako su ispunjeni zakonski uvjeti, koncert je koncert.

Ali sloboda nastupa ne znači da ljudi moraju zaboraviti ono što je izvođač javno govorio.

Ako netko ima pravo javno iznositi svoje mišljenje o Hrvatskoj, onda i ljudi u Hrvatskoj imaju pravo na svoje mišljenje o tim izjavama.

Mogu doći na koncert.
Mogu ne doći.
Mogu slušati.
Mogu bojkotirati.
Mogu izraziti negodovanje.
To je također sloboda.

Sloboda ne znači da su naše riječi bez posljedica.
I upravo je to važna lekcija za mlade.
Ne da mrze nekoga zato što je drugačiji.
Ne da odbacuju čovjeka zato što dolazi iz druge zemlje.
Ne da svaku glazbu pretvaraju u politički sukob.
Nego da nauče jednu jednostavnu stvar:
poštovati drugoga ne znači zaboraviti sebe.

Možemo poštovati drugoga čovjeka, a voljeti svoju domovinu.
Možemo prihvatiti da netko drugačije misli, a ne prihvatiti njegove tvrdnje o nama.
Možemo biti otvoreni prema drugima, a istodobno imati dovoljno samopoštovanja da kažemo kada je nešto nepravedno, uvredljivo ili protivno našim vrijednostima.

A što ćemo ostaviti mladima?

Tu zapravo dolazimo do najvažnijeg pitanja cijele priče.
Jer lako je mladome čovjeku reći što treba slušati.
Mnogo je teže naučiti ga zašto nešto vrijedi.

Danas mladi žive u svijetu u kojem se vrijednost gotovo svakodnevno mjeri brojkama.
Koliko pregleda?
Koliko pratitelja?
Koliko lajkova?
Koliko novca?
Koliko ljudi zna za tebe?
Koliko si popularan?

A čovjekova vrijednost ne može se izračunati tim brojkama.
Popularnost nije isto što i veličina.
Netko može biti poznat, a ne biti vrijedan uzora.
Netko može imati milijune, a biti siromašan karakterom.
Netko može biti gotovo nepoznat, a iza sebe ostaviti život vrijedan poštovanja.

Zato mladima moramo vratiti jednu riječ koju smo možda pomalo izgubili:
vrijednost.
Učiti ih da nije sve što je moderno dobro.
Da nije sve što je popularno vrijedno.
Da nije sve što donosi novac korisno.
Da nije svaka sloboda oslobođena odgovornosti.
I da čovjek ne postaje velik zato što ga svi gledaju, nego zato što zna učiniti ono što je ispravno i kada ga nitko ne gleda.

Mladima moramo vratiti i zahvalnost
A s vrijednošću dolazi zahvalnost.
Ne možemo od mladih očekivati da poštuju ono što nikada nisu upoznali.
Treba im govoriti o djedovima i bakama.
O roditeljima.
O ljudima koji su gradili ovu zemlju.
O onima koji su odlazili u rat kada su drugi još bili djeca.
Treba im govoriti o braniteljima, poginulima i ranjenima.
O obiteljima koje su čekale.
O ljudima koji nisu znali hoće li se njihovi najbliži vratiti.
Treba ih odvesti na mjesta gdje se događala povijest.
Pred spomenik. Na groblje. U crkvu. Na mjesto gdje je netko molio za život svoga sina, brata ili oca.
Treba im pokazati ime na spomeniku i reći:
„Ovaj čovjek nije živio samo za sebe.“

Ne zato da bismo u njima proizvodili mržnju.
Nego da bismo u njima proizveli zahvalnost.

Jer sloboda koju danas imamo nije nastala sama od sebe.
Netko ju je čuvao.
Netko ju je branio.
Netko ju je platio.
Netko je zbog nje izgubio ono što se više nikada ne može vratiti.
Pamćenje ne služi tome da bismo mrzili. Pamćenje služi tome da bismo znali cijeniti.
Zato mladima ne trebamo usađivati mržnju prema bilo kome.
Treba im usađivati zahvalnost.
Zahvalnost roditeljima.
Zahvalnost djedovima i bakama.
Zahvalnost onima koji su gradili ovu zemlju.
Zahvalnost braniteljima.
Zahvalnost poginulima.
Zahvalnost svima koji su nešto svoje dali da bi netko drugi mogao imati ono što danas smatra normalnim.
Jer domovina nije samo prostor na karti.
Domovina je i naslijeđeni dar.
A prema daru se čovjek odnosi s poštovanjem.

Najveća opasnost nije da mladi slušaju „pogrešnu“ pjesmu
Najveća opasnost je da odrastu bez sposobnosti da prepoznaju vrijednost.
Da im sve postane isto.
Da im čast bude smiješna.
Da im zahvalnost bude staromodna.
Da im novac bude jedino mjerilo uspjeha.
Da im popularnost bude jedino mjerilo veličine.
Da počnu vjerovati kako svatko ima svoju cijenu.
Jer čovjek koji vjeruje da sve ima cijenu jednog će dana pokušati kupiti i ono što se ne kupuje.
Tada više nije problem koju glazbu sluša.
Problem je što je spreman učiniti da bi dobio ono što želi.

Zato mladima ne trebamo samo govoriti što trebaju raditi.
Treba ih učiti kakvi ljudi trebaju biti.
Ljudi koji drže riječ.
Ljudi koji znaju zahvaliti.
Ljudi koji poštuju žrtvu.
Ljudi koji ne ponižavaju drugoga zato što je drugačiji.
Ljudi koji ne mijenjaju vrijednosti za korist.
Ljudi koji znaju reći „ne“.
Ljudi koji znaju reći „hvala“.
Ljudi koji znaju reći:
„Ovo nije moje da prodam.“

Nije problem prodati pjesmu. Problem je prodati sebe.
Glazbenik ima pravo živjeti od svoje umjetnosti. Koncert je posao. Honorari su normalni. Publika kupuje ulaznicu, izvođač daje svoj talent.

Ali postoji velika razlika između toga da prodaš svoj rad i da prodaš sebe.

Prvo je profesija.
Drugo je odricanje od karaktera.

I upravo zato Oliverova priča ostaje važna.
Ne zato što moramo svi imati njegove odluke.
Nego zato što svatko od nas mora imati svoju granicu.
Nešto što ne prodaje.
Nešto što ne mijenja.
Nešto što čuva čak i onda kada bi mu bilo lakše učiniti suprotno.

A što nam ostaje kada sve prodamo?

Možemo prodati prostor.
Možemo prodati kulturu.
Možemo prodati ono što su nam generacije prije nas ostavile.
Možemo prodati svoje vrijeme, svoj rad, svoj talent.

Ali kada jednom počnemo prodavati i vrijednosti koje smo baštinili, treba se zaustaviti i pitati:
Što nam na kraju ostaje?
Pare?
Bogatstvo?
Kuće, zemljišta, ugovori, računi, popularnost, pozornice i trenutna slava?

A duša?

Što čovjeku vrijedi da sve zadobije, a sebe samoga izgubi?
To pitanje nije novo. Ono je staro koliko i čovjekova potraga za uspjehom, ali danas zvuči možda snažnije nego ikada.
„Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“
Tako nas uči Učitelj i Gospodin.

Tu se zapravo vraćamo na početak.
Jer pitanje nije samo što ćemo prodati.
Pitanje je što ćemo sačuvati.

Možemo izgubiti novac i ponovno ga zaraditi.
Možemo izgubiti posao i pronaći drugi.
Možemo izgubiti pozornicu i pronaći neku novu.
Ali ako izgubimo karakter, teško ga je ponovno izgraditi.
Ako izgubimo ugled, teško ga je vratiti.
Ako izgubimo zahvalnost, zaboravit ćemo kome dugujemo ono što imamo.
A ako izgubimo sebe – što smo zapravo dobili?

Zato najveće siromaštvo nije kada čovjek nema mnogo.
Najveće je siromaštvo kada ima mnogo, a više ne zna što vrijedi.

I zato pitanje za nas, ali posebno za one koji dolaze poslije nas, nije samo:
Koliko možemo imati?
Nego:
Kakvi ćemo ostati dok stječemo ono što imamo?
Jer nije pobjeda imati sve.
Pobjeda je imati mnogo, a ne izgubiti sebe.
Imati slobodu, a ne izgubiti odgovornost.
Imati novac, a ne izgubiti poštenje.
Imati moć, a ne izgubiti čovjeka u sebi.
Imati budućnost, a ne zaboraviti one koji su nam je omogućili.
I imati sve što nam život može ponuditi, a ipak znati da postoje stvari koje se nikada, baš nikada, ne prodaju.

Koncert prođe.
Svjetla se ugase.
Pozornica se rastavi.
Publika ode.
Novac se potroši.
Pjesme ostanu – neke dugo, neke kratko.

Ali iza čovjeka na kraju ne ostane ni koncert ni honorar.
Ostane trag koji je ostavio u ljudima.
Ostane kakav je bio.
Je li držao riječ?
Je li poštovao drugoga?
Je li znao zahvaliti?
Je li znao cijeniti žrtvu?
Je li bio spreman nešto izgubiti da bi sačuvao sebe?

Zato možda nije najvažnije pitanje što danas slušamo.
Mnogo je važnije pitanje:
Što ćemo sutra ostaviti onima koji dolaze poslije nas?
Hoćemo li im ostaviti samo pjesme, snimke, fotografije i uspomene?
Ili ćemo im ostaviti nešto mnogo vrednije – svijest da postoje vrijednosti koje se ne prodaju?
Da postoje ljudi kojima dugujemo zahvalnost.
Da postoji dom koji treba čuvati.
Da postoji sloboda koju treba odgovorno živjeti.
Da postoji žrtva koju ne smijemo zaboraviti.
I da postoji vlastita riječ koju treba držati.

Jer svaka roba ima svoga kupca.
Ali moral nije roba.
Poštenje nije roba.
Ugled nije roba.
Čast nije roba.
Zahvalnost nije roba.
Duša nije roba.
I čovjekov karakter ne bi smio biti na prodaju.

Možemo prodati svoj rad.
Možemo naplatiti svoj talent.
Ali kada jednom prodamo vlastitu riječ, teško ju je ponovno kupiti.

Zato od Olivera vrijedi učiti.

Ne samo kako pjevati.
Nego kako ostati svoj.
Kako imati granicu.
Kako poštovati ono što je sveto drugome.
Kako ne zaboraviti žrtvu.
Kako zahvaliti onima koji su nešto dali prije nas.
I kako, kada dođe trenutak u kojem se od nas traži da biramo između koristi i karaktera, znati izgovoriti dvije riječi koje možda danas vrijede više nego ikada:

„Sve nije na prodaju.“