Deset godina nakon prve muške nošnje, Sanja Juričev-Grgić sašila i prvu žensku vodišku nošnju
Prije deset godina Sanja Juričev-Grgić, vlasnica vodičkog krojačkog obrta Šalturica, izradila je svoju prvu mušku vodišku narodnu nošnju. Ovoga ljeta, usred najveće sezonske gužve i vrućina, ostvarila je želju koja ju je pratila godinama – sašila je i svoju prvu žensku vodišku nošnju.
Sanja je čitateljima InfoVodica već dobro poznata po svom radu i ljubavi prema tradiciji. U njezinoj radionici Šalturica iza vodičke crkve nastaju različiti odjevni predmeti, no posebno mjesto zauzimaju narodne nošnje. Iza nje je već više od dvadeset izrađenih nošnji, a sve je počelo prije desetak godina kada je prvu mušku vodišku nošnju sašila za supruga Antu.
Taj prvi korak odveo ju je prema detaljnijem proučavanju starih krojeva, materijala, boja i pojedinosti koje čine vodišku tradicijsku odjeću. Iako se tijekom godina posvetila izradi brojnih nošnji, ženska vodiška nošnja ostala je izazov kojem se željela vratiti.
Ovoga ljeta napokon je pronašla vremena. Kako je sama opisala, unatoč gužvi, vrućini, turistima i svakodnevnim obvezama u radionici, posao je nekako pronašao svoje mjesto između svega ostalog. Dio po dio, nastajala je nošnja koju je dugo željela sašiti.

U njezinoj izradi nije bila sama. Sanja je posebno zahvalila Mariji Periša Kegel na povjerenju i strpljenju te Mariji, kćeri Slave Barbine, na doniranom materijalu i kroju. Zahvalu je uputila i svojim Perlicama, posebno Suzani, Šinki i Ruži, koje su joj bile podrška tijekom rada.
Posebno emotivnu zahvalu uputila je pokojnoj Meri Ivas, za koju kaže da ju je pratila u radu i pomagala joj „s neba“.
Sanjin doprinos očuvanju vodičke tradicije ne završava samo na onome što izlazi iz njezine radionice. Svoje zanimanje za stare tehnike, krojeve i dijelove vodiške nošnje nastoji prenijeti i drugima, kako znanje koje je nekada bilo dio svakodnevice ne bi s vremenom nestalo.
Deset godina nakon prve muške vodiške nošnje tako je iz Šalturice izašla i prva Sanjina ženska vodiška nošnja. Još jedan komadić lokalne tradicije sačuvan je na najbolji mogući način – ne samo na starim fotografijama i u pričama, nego kroz ruke onih koji ga i danas znaju izraditi.
